WELTSCHMERZ

Sve što želim jeste da nogom kročim u svoju omiljenu mehanu

i budem ljuta na cijeli svijet što je tako naopak.

Slutim tugu u dimu cigarete,

jer takođe ima neke sjete,

u tonu pozadinske kasete.

Vrti ukrug ista pjesma,

u mislima nada da će glava postati manje tijesna,

iako sam te teške laži i sama svjesna.

Prigušena svjetla očima gode,

jer me blještava realnost isuviše bode.

Došao je i taj čas – otvaram teška bijela vrata.

Izlazim na svjetlost dana,

a sekunde su postale duže od sata.

Koraci koje činim kao da nisu moji.

Srce želi nazad u tmurno i toplo,

ali život vuče bezdušno i podlo.

Opako sunce u mene gleda – kao da mi se ruga,

jer mi je život postao ravna pruga,

A ja voz koji po njoj juri,

Ne znajući kuda ide,

Već samo na koje odredište treba da stigne.

Tijana Adamović, IV gimn.