Voz je kasnio 300 minuta…

          Jednog maglovitog nedjeljnog jutra probudio sam se oko pola šest, u hladnoj sobi koja je najviše podsjećala na jednu od zatvorskih ćelija.

          Cijele noći nije bilo struje, bojler se ni potrudio nije da mi ugrije ono malo vode koliko je potrebno da se umije jedno mlado lice. Možda mi je namjerno ostavio hladnu vodu da me razbudi, da postanem svjestan svoje stvarnosti, da se okanem tih luđačkih snova i da prestanem da zavaravam samog sebe. U bunilu skidam očev smeđi kofer sa stare vitrine, ubacujem ona svoja tri ofucana džempera, jedne blijede zelene hlače i njenu sliku. Odlučio sam, odlazim. Izlazim iz kuće, smrzavam se čekajući taksistu, čika Bogdana, kako smo ga mi u kraju zvali. Napokon je tu. Sjedajući u auto, nisam se ni obazreo prema toj tamnici u kojoj sam boravio. Na radiju slušam emisiju ,,Rusija u vašem domu”, recituju mog Jesenjina. Vrištim u sebi, ali se suzdržavam. Pričam sa vozačem o hokejaškoj utakmici i slavnom trijumfu ,,naših“, a razmišljam u sebi: ,, Kojih to naših, kad ja nemam nikog svog.“ Stigli smo na željezničku stanicu, uzimam svoj kofer i rukujem se sa čika Bogdanom. Preko razglasa saznajem da će voz kasniti bar sat ili dva. Odlučno šetam u očevom starom krem kaputu, nije mi problem čekati ako treba i tri dana, samo da krenem ka njoj. Prošlo je već tri i po sata otkako sam ovdje. Društvo mi pravi pas lutalica, gleda me kao druga jer sam i ja napušten kao i on. Ljudi se razilaze, odlaze sa stanice, ali ja ne, ja se ne vraćam nazad, ja hoću svojoj kući. Nakon pet sati vidim svog izbavitelja, jedan crveni voz ulazi na stanicu. Napuštam svoju voljenu Moskvu, a oči mi se pune suzama, onim vrelim, punim tuge i sreće koje peku i užasno bole.

         Niti jedna prepreka, niti tamo neki voz neće zaustaviti dolazak mog novog proljeća sa njom.

Dragoljub Đurđević, IV-2 gimn.