Veliki Os

Jednog proljećnog jutra, nakon što se posljednji kasni zimski pokrivač otopio, kada je pljusak i snažan vjetar saprao zadnje naznake zimskog perioda, probudila se jedna osinja matica iz svoga dugog besanog počinka.

Kada je sunčeva toplina ušla u njene nožice i krila davši joj ponovo iskru života, prvo što joj njeni instinkt reče je da provjeri svoje osinje gnijezdo koje bi izgrađeno u šupljini staroga hrasta bez ijednoga lista na granama. Izletjela je iz sigurnosti izdignutog korijena staroga hrasta, gdje je u zgodnome mjestu između zemlje i drveta provela dugu zimu pa poleti gore ka stablu da nađe svoj dom. Otvor na stablu je bio prilično veliki, skoro pola metra i ne tako daleko udaljen od zemlje koja bi isprepletena debelim i tankim korijenima hrasta. Sletjela je matica na sami ulaz, malo začuđena kako je oko otvora sada bilo skinuto malo kore od drveta, kao da je neko pokušao da se zavuče u njen dom. Njeni najgori strahovi se ostvariše kada je zašla dublje u otvor, a nigdje nije bilo ni traga njenome papirnastom gnijezdu, u kojem su trebala biti sva njezina dječica spremna da iziđu iz šestouglih ćelijica, da po prvi put vide svijet svojim mozaičnim očima i da osjete prvi miris mokroga hrasta svojim antenama. Zujila je po šupljini očajnički, tražeći da li je bilo šta ostalo od njene nekadašnje košnice na kojoj je tako teško radila čitavu godinu sa svojim radilicama nadajući se da će moći proširiti svoje malo carstvo. Sada kada joj je sve bilo oduzeto, njena dječica i sav njen rad, ona sleti unutra negdje u ćošak, beznadežna. Nije znala šta sada da radi. Pitala se da li je imala dovoljno snage i života u sebi da pokuša ispočetka da gradi svoje kraljevstvo i rađa novu dječicu. I kada bi to mogla, da li je sada sigurno da se ovdje gradi novi dom? Hoće li je sljedeće godine opet zadesiti ista strašna sudbina ako ostane ovdje? Taman kada je izgubila svu nadu, ona primijeti da se nešto mrda u ćošku na samome dnu. Ona poleti pa sleti oprezno da provjeri šta se to mrda, spremna da napadne svojom smrtonosom žaokom ako je snađe nevolja. Međutim, to ne bi ništa opasno, nikakva zvjerka koja joj je možda pokušavala ukrasti dom, nego maleni komadić papirnatog gnijezda koji se vjerovatno odlomio, kada je košnicu nesreća odnijela. U tome komadiću bila su tri saća prekrivena bijelim silkom, dva mala i jedno veliko. Mrdala su se jer su se iz njih pokušavale osloboditi male ose, jedine preživjele. Maticu obli novi dašak nade i sreće pa strpljivo stade pred komoricama, iščekujući  svoje male spasitelje. Izađoše prvo one dvije male, grickajući kroz silk koji ih je štitio cijelu zimu dok su one mirno spavale, pa pred majku stadoše obje, začuđene kao i svako novorođenče. Nekada su bile samo mali crvi koji su bili hranjeni svaki dan, a sada kada su odrasle jedinke nisu ništa poznavale sem upravo toga – hranjenja. One su bile dvije ose radilice. Matica je iščekivala da iz onog velikoga saća izađe nova matica. Ona bi bila ta koja će preuzeti njen presto ili će sama otići negdje u svijet da stvara svoje kraljevstvo. Matica izleti brzo, ostavljajući svoje dvije radilice da se prilagode novom tijelu, da traži hranu kojom bi ih ojačala i pripremila za svijet. Ubrzo se i iz velikoga saća izlegao veliki os. Međutim, on nije bio matica. On je bio veliki kao jedna matica, ali je bio muško. Imao je i drugačije šare nego njegove sestre. One su ga gledale sa sumnjom. Ubrzo se vratila matica noseći ubodenu gusjenicu koju je ulovila kod kornjena. Hrana joj nikada nije bila problem jer je toliko  drugih insekata nalazilo skrovište upravo tu u kornijenu staroga hrasta, kao ribice što se okupljaju u koralnim grebenima. Ona sleti i ispusti umrtvljenu gusjenicu pred njih, pa zastade šokirano kada vidje svoje treće dijete. Bio je skoro veći od nje. „Pa ti uopšte ni ne ličiš na mene, nisi uopšte ni matica!“, reče mu nekako poluljutito. „Ne znam šta si očekivala od mene, majko, ali ja sam sada tu i ne znam šta sad ja mogu da uradim za tebe“, odgovori joj ne znajući šta drugo da kaže. Premišljala se i ona šta njemu da odgovori. Nije ga sada mogla otjerati, a u velikoj je krizi i treba joj sva pomoć koju može imati da ponovo izgradi košnicu. Malo ju je plašila njegova veličina. „ U redu je dijete, za sada trebate jesti, stomaci nam cijelu zimu nisu radili. Poslije ćemo morati početi iznova graditi košnicu jer kao što vidite našega doma nema,  a ni vaše braće i sestara kojih je trebao biti veliki broj. Žao mi je, ali tako nam je sada.“ U prirodi nije bilo mjesta za žaljenje. Prilagodi se ili umri je uvijek stajalo. Dvije osice su već krenule da jedu gusjenicu svojim aparatusima. Ubrzo im se i matica pridružila, ali je veliki os oklijevao. „Šta čekaš veliki osu, pa zar je moguće da nisi gladan?“, upita ga majka. „Zašto moramo jesti to nevino stvorenje, šta je on nama ikada učinio? Izvinjavam se, ali stvarno ne mogu da oduzmem nekome drugome život samo da bih zadovoljio svoju glad. Pogrešno je. Mora biti drugih načina da se prehranimo bez  gašenja tuđih  života. Zamisli da to tebi neko uradi bez milosti i upozorenja.“ Matica ga je gledala prvo sa nevjericom pa onda sa nekavim prisilnim razumijevanjem. „Možeš jesti plodove sa drveća i biljaka, a možeš se i prišunjati kamenim gnijezdima velikih dvonožaca, pa jesti njihovu divnu šećerastu hranu. Međutim, shvati da je opstanak bitan i da smo mi predatori. Nama je u prirodi da lovimo i jedemo druge insekte. Nema uvijek hrane u izobilju i moraš uzimati šta god ti se pruži ako želiš ostati živ.“ Nastavila je da jede znajući da šta god  odgovori, biće nebitno. „Hvala ti što si mi to rekla majko, ja ću evo sada odmah otići da tražim te plodove.“ On je već uzletio jer mu je letenje već bilo urođeno, a matica se trže ne očekivajući to. „Stani! Pa ti ne znaš ništa o tome šta je tamo vani! Postoje grabljivci veći od nas koji bi se rado tobom nasladili! Kako ćeš znati šta su plodovi?! Hoćeš li se znati vratiti kući?“, uzviknu zabrinuto za njim. On ju je čuo, međutim, već je izletio van iz rupe ne odgovarajući joj ništa, znajući da ga ona ne može zaustaviti. Vidio je prirodu u punom sjaju po prvi put u životu. Prve bijele rade su već procvjetale, prvi maslačci su se već otvarali. Zelenilo je bilo divno, kako je već sve udahnulo nazad život, bujajući cijelim svojim bićima. Svi ti mirisi koje je osjećao. Tako krasni i raznovrsni. Prvo je odlučio da istraži cvijeće. Ono mu je najviše  privlačilo pažnju, svojom bojom i mirisom. Da li je ovo plod,  pitao se kad je prišao jednom maslačku. Kako je sletio na njega, on se malo savi pod njegovom težinom. Počeo je gristi po tankim žutim kratim laticama, mada je lijepo mirisalo, samo ga je golicao polen. Možda je plod negdje dolje, a ova ljepota služi samo da privuče miljenike ploda. Kako je sletio u travu do samog mjesta gdje stabljika maslačka izniče i ispod njenih listova, on ne nađe plod. Ali je pronašao nekoga ko mu je izgledao poznato. Imala je šare slične njemu i njegovim sestrama. Bila je dosta manja od njega, ali ipak su ličili u neku ruku. Ona ga je prestrašeno gledala, jedva se pomjerajući, kao da su joj zglobovi bili zamrznuti. „Da li si ti os?“, pitao ju je dok je ona pokušavala da nađe neki put za bijeg. „Ne pravi se glup stršljenu, znaš vrlo dobro da sam ja pčela i vala nećeš živ ostati ako me probaš pojesti!“, rekla mu je preteći svojom malom žaokom. „Ne budi smiješna, nisam došao da te pojedem, nego ti meni reci pčelo gdje ja mogu naći plodove?“ Ne vjerujući mu, ona malo proba ustuknuti. „Nećeš, je li? Onda moraš to dokazati. Ja sam se ovdje sakrila misleći da će biti oljuja, ali sam se glupa ja umjesto toga smrzla i sada ne mogu da se pomjerim da izletim nazad gore na topliju svjetlost pa da se vratim svojoj košnici. Baš glupo od mene da dopustim da mi hladnoća ove vode tako zahvati.“ I dalje se pokušavala pomjeriti, ali sve što je upjela je da se malo cimne. „Znač,i ne možeš se pomjeriti? U pravu si, ovdje stvarno jeste hladno. Ništa lakše, samo ću te uhvatiti i povesti gore na žutu biljku i bićeš u redu.“ Prestrašena pčela htjela je da paničari i da ga proba ubosti u posljednjem očajničkom pokušaju bijega, ali on ju je već zahvatio sa svih šest nožica i poveo na svjetlost pa je spustio na žuti maslačkov cvijet. Kada je i on sletio na njega, cvijet se opet savi od njegove težine, još više uzdrmavajući već preplašenu pčelu. Nije ništa govorio, samo je gledao u nju. Ona se grijala i osjećala je kako se živost vraća u njene mišiće od nježne sunčeve topline. „Ovo se zove cvije,t čisto da znaš. Svi ovi lijepi otvori sa laticama su cvijeće i jako je bitno nama pčelama.“ „Znači, nisu plodovi?“ „Ne, nisu.“ Bacio je pogled preko male livade na granici šume. „Zašto si me nazvala stršljenom? Je li vi pčele tako nazivate nas osove.“ Pogledala ga je začuđeno. „Pa ti stvarno misliš da si os? Ne, ti si stršljen budalo, ti k'o da si sad tek svijeta vidio. Veliki si i niko ti prići ne smije. Tebe se svi boje jer znaju koliko si sposoban ubica. Stršljenovi su kao gospodari svih inekata upravo zato što su nedodirljivi.“ Nekako se zabrinuo. „Ali ja nisam ubica, zato hoću da nađem polodove da ne moram ubijati druge zbog svoje koristi. Ali si u pravu u vezi jednog, ovo mi je prvi put da sam van svoga doma jer sam tek nedavno došao na svijet.“  Kad  pčela ču ovo, sav njen prvobitan strah nestade. On nije ni znao potencijal svoje moći i nije bio nimalo voljan da je iskoristi. „ Znači hoćeš da nađeš plodove. Zašto prvo ne probaš razlog koji čini nas pčele boljim od onih osova glupih.“ Ona popi malo nektara iz maslačkovoga cvijeta. Onda iz svojih usta ispusti pred stršljena jednu kap meda. On je pojede u jednom zalogaju. „ Ovo je nešto najljepše što sam u životu probao. Zašto bi iko htio ubiti nešto što može napraviti ovakvu divotu. Čak više i nisam toliko gladan i to od samo jedne kapi! Čudesno. Hvala ti.“ Samozadovoljno, pčela mu odgovori: „Ma hvala tebi što si mi život spasio. To mi pčele živimo da radimo. To se zove med i mi smo jedine na svijetu koje to prave.“ „Zapanjujuće“,  odogovori joj gledajući je. „Imaš li ime, stršljenu?“ Malo se zamislio. „Jedino što sam bio nazivan za sada je Veliki Os.“ „Nazivan? Nas u košnici ima toliko puno da sami sebi imena dajemo, kakva god želimo. Ali pretpostavljam da je to u redu, odgovara ti to ime. Bolje nego Oštrotura kako se zove jedna druga pčela izviđačica“,  reče mu druželjubivo. „Ja sam Cijela, jer su mi jednom rekli da ”moja svrha cijela je da samo izviđam i vraćam se da prenesem informaciju o lokaciji cvijeća”. To su prve riječi koje su mi rečene pa mi se svidjela ta riječ ”cijela” pa sam je zadržala samo za sebe“, reče nekako postiđeno jer je smatrala da zvuči glupo. „Cijela pčela. To je baš lijepo. Međutim, moje prvobitno pitanje i dalje stoji, da li znaš gdje mogu da nađem plodove?“ Cijela se malo zamislila. „ Znaš, ima svakakvih vrsta plodova koji se mogu naći u prirodi kao prvo. Ali vjerujem da ti želiš slatke plodove kao i većina nas insekata. Ako pođeš sa mnom pokazaću ti polje divljih jagoda, da ti se odužim za to što si me izbavio od prerane smrti.“ Ona poleti nakratko lebdeći u vazduhu, dok on nije krenuo za njom. Zašli su između prednjeg listopadnog drveća male šume koja je za njih ionako mogla biti velika prašumetina. Tu na početku, gdje je drveće rijetko raslo i gdje su sunčeve zrake lako prodirale do gustih rasprostranjenih stabljika divlje jagode, oni sletiše na one najbliže rane plodove koji su bili na samoj ivici šume, kao da prizivaju neko veselo malo dijete da ih nabere u šivenu korpicu. Uglavnom raštrkani žbunovi divlje jagode su i dalje bile pod pokrivačem bijelih latica koje čekaju svoje pčele radilice da ih opraše, tako da bijaše tu par drugih pčela koje neometeno i vrijedno zujahu od cvjetića do cvjetića, izbjegavajući jedna drugu na svome putu, kao da ne bi smetale. Kada sletiše na sićušan mladi tek pocrvenio plod, sve pčele u blizini, ugledavši strašnoga stršljena, raziđoše se mirno i brzo, ali što neprimjetnije, dalje u šumu da oprašuju na njima sigurnoj udaljenosti, krišom gledajući za njim i razmišljajući slobodno o udruženom napadu ako bude neophodno. Veliki Os isprva to nije primijetio, bio je previše zanesen da proba taj čuveni plod. Zagrizao je sočnu voćku i pojeo maleni plod u par zalogaja. „I? Je li ti valja?“, reče mu dok su stajali na trolisnoj stabljici jagode. „Nije baš savršeno kao med, ali je isto nešto vrijedno uzdizanja koliko je samo slatko“, odgovori joj sigurno kao da je pročitao novi zakon. „Slušaj, ti živiš blizu, kažeš? Doći za sedam i kusur zora i biće mnogo većih i slađih jagoda da pojedeš kada ja i moje sestre obavimo dobar posao ovdje.“ Pogledao ju je radoznalo: „Da li je kusur isto plod?“ Pčela se malo zakikota. „To jeste plod, ja mislim, ali je nejestiv kao ravna košpa, vjeruj mi, ali dvonošci obožavaju nositi ga stalno uz sebe, kao da očekuju da im nikne u džepu.“ Veliki Os zadovoljan njenim odgovorom, malo diže glavu pa se zagleda u malo udaljene njene sestre koje su i dalje marljivo radile. „ Zašto me ne bi upoznala sa svojim sestrama? Bio bih presretan da ih sve upoznam.“ Krenuo je da poleti ka njima, međutim Cijela mu brzo stade na put. „Ne! Nemo,j molim te. To bi bila loša ideja. One tebe ne znaju kao ja sada. Samo bi bježale od tebe ili bi te napale ako bi smogle hrabrosti, što se i dešavalo, vjeruj mi.“ On je pogleda zbunjeno: „Ali zašto? Nisam ništa učinio. Možeš li im reći da im ne želim zlo.“ Odmahnula je glavom: „Mislile bi da sam izgubila glavu ako počnem valjati takve besmislice. Mislila sam te poštedjeti od ovoga ali…“ pogledala je oko sebe prije nego što je nastavila pričati, „postoji jedan drugi stariji stršljen što živi u ovoj periferiji zvan Nevoljen, jer ga ama baš niko ne voli. On je skitnica i jako zao. Nama pčelama otima med u zamjenu za naše živote i nikada ga nismo mogle poraziti. Obično se držao dalje od polja maslačaka zbog tvoga osinjaka, ali se sada vratio. Garantujem ti da sve moje sestre sada misle da me pokušavaš opljačkati.“ On je još jednom bacio pogled na pčele radilice pa je Cijelu pogledao nekako poraženo: „Zar je moguće da je toliko grozan? Ali ja nisam grozan.“ Cijela ga je pogledala sa blagim sažaljenjem: „Ne želim ni da znam šta radi drugim nesrećnim insektima. Ali hej, i dalje imaš mene, zar ne? Kada kod želiš sa mnom pričati, čekaj me kod maslačaka i vremenom ćeš me vidjeti, u redu?“ Mahnuo joj je glavom u znak odgovora. Međutim, kako se kaže u narodu ”Mi o vuku, vuk na vrata”. Cijela ustuknu kada vidje Nevoljenog kako se prikrao iza nje. On ju je zaskočio ne davši joj vremena da pobjegne. Stao je iznad nje cijelom svojom težinom  i izbacio smrtonosnu žaoku, spreman da ju ubije. „ Ajmo! Med na sunce da ga vidim pčelice!“ reče grubim starim mrzovoljnim glasom, nimalo dragim. Izgledao je skoro slično kao i Veliki Os, ali je bio samo malo veći i bio je malo izranjavan od bezuspješnih pokušaja otpora od strane drugih jadnih nemoćnih žrtava. „ Oh, izvin’ mali, je l’ ova bila tvoja? E sad je moja! Ajmo, briši! Još mi samo fali konkurencija!“ Velikom Osu se nije dopao ton njegovog glasa, nimalo. Ni njegov izgled. Ni šta je radio njegovoj jedinoj drugarici. Ni šta je radio njegovom ugledu koji je pokušavao postignuti. Razljutio se mnogo i upotrijebio je svu tu energiju da se zanese na njega, iznenadivši ga, oborio ga je sa pčelice i ubo u mozaično oko, napola ga osljepljujući. Nije stigao ni da ga prokune, niti išta da zausti. Pao je Nevoljeni sa svoje žrtve, nožicom bolno pokušavajući da istrlja bolno oko. Cijela je i dalje blago drhtala od straha. Trebalo joj je vremena da shvati da joj je život ponovo bio spasen. Velki Os se opet zanese u Nevoljenog grunuvši ga na zemlju, a on uplašeno i očajnički poleti u pola pada i pobježe nekuda daleko, leteći u kosoj liniji gdje je mogao vidjeti  svojim jednim okom. Cijela, kako vidje da poraženi stršljen odlazi bez namjere da se ikada više vrati, reče Velikome Osu: „Pa ti se heroj! Spasio si me! Nevoljen je konačno poražen, ne mogu da vjerujem!“ Kako je vikala, uzletjela je veselo praveći zaigrane krugove u vazduhu oko Velikoga Osa. „ Hvala ti, Cijela. Ali nije u redu likovati ničiju nevolju, koliko god je on možda zaslužio.“ Kako je govorio druge, pčele su prilazile, kao očevici događaja koji se zbi. „Daj, ne budi skroman! Da li ste vidjele? Sačuvao nas je sve!“ obrati se ona drugim pčelama. „ Da, jesam.“ „Uistinu.“ „Ne mogu vjerovati.“ „Dobar stršljen?“ „Kako hrabro!“, uzvikivale su jedna za drugom odobravajući. Ubrzo ih poprati jedan trut. „Ma da, da, sve je to divno! Niste ni pomislile da je to uradio samo da mu zamijeni mjesto, je li?  Meni se čini da nijedna od vas nije obezglavljena, a tako se bome ponašate!“ One sve u istome trenutku uzdahnuše i zaustaviše se u vazduhu, nijedna ne usuđujući se da se pomjeri. Veliki Os ih je gledao, sada sa razumijevanjem. „ A šta ako bih se ja zakleo svojom glavom da ću štititi ovu šumu i ravnicu od svih ostalih zločinaca do moga zadnjega dana. Ja sam stršljen koji živi sa osovima u onome tamo drvetu. Znate gdje živim ako vas nevolja spopadne. Zovem se Veliki Os jer ću među osama živjeti kao da sam jedan od njih. Ja sam odbacio svoju prirodu da budem nešto bolje i veće od samoga sebe, a ako vi to, vrijedne pčelice, ne možete prihvatiti i cijeniti, onda mome životu više nema smisla.“ Gledale su ga blijedo, pa su gledale jedna drugu. Zatim Cijela reče: „ To što on veli. Da! Ja stojim uz njega jer znam da će on uvijek stajati uz mene. Dokazao mi je to isuviše puta i sada ću ja vama dokazati!“ Ona sleti njemu pod usta i pokuša kao da ga natjera da je pojede gurajući mu svoju glavu. „Ja mu vjerujem svojom glavom!“ On je odgurnu od svojih usta i umjesto toga nasloni glavu na njeno nježno pufnasto tijelo. Taj lijepi gest prijateljstva im otopi srca i one se sa uzvicima ponovnog odobravanja  okupiše oko stršljena, sve radoznale da ga upoznaju i vide izbliza. Trut samo mrzovoljno odzuji, gunđajući sam sebi nešto.

I tako sljedećega dana, kao i mnogih drugih koji dođoše poslije njega, Veliki Os je kao što je i obećao štitio bezimenu šumu i livadu od zla i mnogih napasti. Družio se sa svojom najboljom drugaricom Cijelom, pričajući svaki dan o dogodovštinama, svijetu i svojim filozofijama u međuvremenu živjeći srećno u novoizgrađenom osinjem gnjezdu sa svojom majkom maticom i novom braćom i sestrama.

Saška Prpić, IV2 gimn.