Samoća

U trenucima samoće

          Svi  mi imamo prijatelje i roditelje koji brinu o nama i donose nam sreću, ali postoje trenuci kada smo sami i kada jednostavno želimo da pobjegnemo od problema.

         U takvim trenucima ja odem u sobu, zaključam se i ugasim svjetlo. Tada ostanemo sami: tama, tišina i ja.  Takva atmosfera vas podstiče na razmišljanje i prepustite se svojim mislima. Razmišljate o svojoj budućnosti ili prošlosti. Mene muče oba pojma. Ponekad se vratim toliko duboko u svoju prošlost, pa i zaplačem. Sjetim se svojih razočaranja, tuge, napuštanja, pogrešnih zaljubljivanja, ali i onog najgoreg, postupaka. Ponekad svaki čovjek želi vratiti vrijeme i ispraviti greške samo da može mirno spavati ili da ima čistu savjest. I eto, jer znam da je to nemoguće, izgubim se u svojim suzama i više ne znam zašto plačem, samo znam da bol koja me steže u grudima odlazi, nestaje sa svakom suzom koja kane i postaje mi lakše. Dok smo bili mali,  plakali smo za svaku sitnicu, a čak i sada znamo zaplakati zbog ljubavi – te male riječi od samo pet slova koja prenosi toliko veliko značenje i ma koliko mala bila, uvijek najviše zaboli. Ta riječ se ne izgovara olako baš zbog te njene moći, ona zna da vas toliko pogodi da vam rane nikada ne zacijele i eto tako kad si sam te rane se otvore i puštaju svu svoju tugu da izađe. Međutim,  mi smo ljudi, neprestano griješimo i te rane će uvijek ponovo da se napune. Sada nas muče i ostali problemi kao što su škola, opravdanje povjerenja roditelja i borba kroz život bez njih. Zamislite koliko će teško biti bez njihovog izdržavanja i preuzimanja krivice, ali sve je to dio odrastanja i sve ćemo to nositi na ramenima. Ta tama, tišina i suze nisu tu da nas rastuže, već da nam daju snagu za dalje.

          Eto… Vidite koliko toga možete da prebrodite i zaključite uz to malo tame i  tišine, a ona ne traži mnogo, samo da se prepustite i pustite svoje misli da lete.

 

 Violeta Pantelić, I eT