Trnovit je put do istine

Bila je to 1993. godina. Rat na prostoru bivše Jugoslavije je uzimao zamah. U Beogradu, inspektor Petrović kreće na selo sa svojom porodicom. Odjednom, ispred njega, na semaforu iz crnog kombija izlaze ljudi sa fantomkama i otvaraju vatru na inspektorov auto. Inspektor, njegova žena i sedmogodišnja kćerka su ubijeni. Jedini preživjeli je trogodišnji sin Marko. Dvadeset pet godina kasnije mladi policajac pali svijeću na spomeniku inspektoru koji je odavno zaboravljen. Taj mladi policajac je Marko. Na očevom grobu se zakleo da će pronaći one koji su odgovorni i da će im jedino Bog suditi. Kao svoj prvi zadatak, Marko izabira zločine iz devedesetih koji još nisu rješeni. Prilikom jednog rutinskog razgovora upoznaje Anu, prelijepu djevojku u koju se odmah zaljubljuje. Par se uzima nakon godinu dana veze. U međuvremenu, Marko polako prikuplja detalje i polako počinje osjećati da je sve bliže ubici svoje porodice. Jednog običnog subotnjeg jutra, telefon budi Marka. Jedan nepoznat glas mu kaže: „ Znaš ti ko je ovdje. Zbog tvoje radoznalosti primoran sam da djelujem“, nastavi misteriozni glas. Marko, sav izbezumljen uze pištolj ispod jastuka i uperi ga prema telefonu i opali. Tog dana na poslu mu dođe jedan paket. U paketu se nalazio odsječen ljudski prst sa prstenom koji je pripadao Ani. Izbezumljeni mladi policajac impulsivno otrča u oružarnicu, uze automatsku pušku i krene da traži svoju suprugu. Oko ponoći, Marko se predao. Obišao je čitav grad, ali bez rezultata. Sjeo je u ćošak i počeo da plače. Kada se probudio, oko pet, primijetio je nešto što sinoć nije. Anin kaput je bio na vratima. Na kaputu je bila krv. Obilazeći kuću, Marko pronađe Anu sa nožem u prsima, svu krvavu, kako se bori da nešto kaže. U trenutku kada ju je zagrlio, na razglasu ispred zgrade se začuo glas: „Predaj se, opkoljen si“. Neko je prijavio ubistvo u toj kući. Misleći da je neka greška, Marko izađe pred specijalce i zatraži pomoć, ali ga oni uhapsiše. Sav utučen i zbunjen, Marko se obrati starom očevom kolegi, sadašnjem načelniku krim-policije, Živoradu Iliću. Na saslušanju, Marko ispriča kako je sve počelo i kako se završilo. Živorad mu reče da je došao kraj. U početku Marko nije razumio ovu rečenicu. Kada je izlazio iz sobe, Živorad zavrnu rukave. Na desnoj ruci se nalazila tetovaža orla koji jede zmiju. Marku čitav život prođe pred očima. Načelnik, očev kolega i Markov šef je ubio njegovu porodicu. Na samrti, Ana je Marku rekla dvije riječi: „orao“ i „zmija“. Poslije ovog saznanja, Marko je sastavio čitavu sliku. Njegov otac se previše približio istini, kao i on, pa je morao biti ućutkan. Sluteći šta mu slijedi, Marko nekako otvori lisice i potrča za Živoradom. U auto-garaži u podrumu, Marko sustignu Živorada i uperi pištolj u njega. Nakon dvadeset minuta priče jedan policajac ugleda šta se dešava i pozva pojačanje. Živorad poče da galami i prijeti Marku govoreći mu da je kriminalac i luđak, isto kao i njegov otac. Na to, Marko ispali metak i ubi Živorada. Ostali policajci počeše pucati i ubiše Marka.

Ležeći na zemlji, sa pištoljem u jednoj i mobilnim telefonom u drugoj ruci, na izdisaju, Marko pusti snimak koji je čula sva policija. Na tom snimku Živorad govori kako i zašto mu je ubio porodicu, kako je oteo Anu, kako je namjestio Marku neko ubistvo sve sa ciljem da se ne otkrije istina. Istina koja glasi da je on bio glavni mafijaš u Beogradu te da je Markov otac bio jako blizu i da je morao da posluži kao primjer ostalima šta se desi kada previše kopaju po mračnim ulicama Beograda. Danas, 28.04.2017.godine, policajac Marko Petrović je sa suprugom sahranjen kraj svoje porodice uz sve policijske počasti.

Učenik II razreda gimnazije