Sjećanje na nevino stradale žrtve u koncetracionom logoru Jasenovac

Zdravo! Želim da se upoznamo; ja sam čovjek. Od krvi i mesa sam, udišemo isti vazduh, pijemo istu vodu. Ko si ti? Ne, ne trudi se… Ja znam. Ja tebe znam, mada po prvi put u životu razgovaram s tobom. Ime ti je možda drukčije, možda dolaziš iz mjesta stotinama kilometara udaljenog od mjesta iz kojeg ja dolazim, ali, da, poznajem te, porijeklo nam je isto. Ti me možda i ne razumiješ, govorimo različitim jezicima valjda, ko će ga znati, ali ljudi smo. Rođeni na isti način, skončaćemo na isti način.


Miroslav je noć proveo sam. Kao i cijeli taj dan. I dan prije toga. Iscrpljen i pomalo i ošamućen, on već dva dana uzaludno tumara šumom i proplancima, trudeći se da se ne udalji mnogo od mjesta gdje je, kako misli, posljednji put vidio svoje. Eh, a da li je i za vjerovati svom sopstvenom umu u trenucima kao što su ti, u kojima je jedan slabunjav dječačić, ne stariji od desetak godina, lutao napuštenim seocem tražeći roditelje? On nije znao gdje se tačno nalazi. Svjestan je samo šume i pašnjaka, jedinog što ga okružuje već dva dana. Proplanak na kojem se nalazio izgledao je kao tipičan pašnjak jednog srpskog planinskog sela. Bio je prostran i pregledan, sa sjeverne, istočne i južne strane oivičen gustom šumom četinara. Nije bio zarastao, valjda zbog stoke koja je tu pasla donedavno, a puteljak koji se mogao uočiti s najviše tačke proplanka ukazivao je na postojanje sela, stvarnog sela u kojem žive ljudi. Gdje li su onda?
Miroslav luta, posljednje čega se, kao kroz maglu, sjeća jeste – bijeg. Mučan, iscrpljujući, užasan. Znate li onaj užasan osjećaj kada u snu bježite od nečega, strepite, plašite se, iznemogli ste i ne možete više? Znate li kako se, poslije jedne takve torture, ujutru probudite kao da ste cijelu noć radili najteži fizički posao, a ne spavali? Neki takvu torturu i užas dožive, srećom, samo u snu, a Miroslav i njegovi? Oni taj san žive evo već mjesecima. Vrijeme je nebitno, postalo je iluzija, više ga niko i nije svjestan. Zašto bi ikoga zanimalo koji je dan kad niti jedan ne donosi bolje, samo gore od onog što je bilo juče? Miroslavu vrijeme sporo prolazi, želio bi da ga uzme u šake, zgnječi, uništi, želio bi da umre najradije, da potrga sve ove četinare, razori pašnjake, podere nebeski svod i kroz njega prošavši, napusti ovaj užasni svijet. Nedostaju mu roditelji. Pita se, gdje li su? Šta im se moglo desiti? Da li su dobro, ili, bolje da kažem, makar malo bolje od njega? Pada i druga noć otkad je posljednji put vidio drugo ljudsko biće i tada već počinje da očajava. Hladna aprilska noć mu već tjera jezu u kosti. Uprkos svim željama da ode sa ovog svijeta, njegov nagon za preživljavanjem ga tjera da se sklupča u sjenci jednog bora. Ne pomaže, ali, zagrlivši stablo tog visokog i jakog drveta, on na trenutak osjeti nekakvu sigurnost koja mu momentalno zagrija krv i naglo povećanje toplote ga, u roku od nekoliko sekundi, uspava. Sanja Kozarac, svoje rodno mjesto, sanja mamu i tatu, baku… Sanja i još uvijek nerođenog brata ili sestru za kojeg se ne zna šta je još uvijek, ali on je siguran, da, biće brat! Sanja bezbrižne dane svog djetinjstva, proplanke kojima je skakutao zajedno sa svojim drugovima, Brankom i Stojanom. NJih dugo nije vidio, nedostaju mu. Čuo je od komšija, prije nego što su se svi razbježali, da su ih ustaše odvele sa njihovim porodicama na mjesto po imenu Jasenovac. Tu ubijaju Srbe. Grozna pomisao. Nastavlja da sanja, tako je blažen i spokojan, da ga je neko slučajno vidio u takvom stanju, povjerovao bi da je Bog, lično, položio jednog od svojih anđela da počiva pored tog bora. Jadno dijete, to je bio posljednji put da je osjetio takav mir. Da samo nije zaspao… Možda bi se spasao… Zanesen svim tim sjećanjima na bolja i bezbrižnanija vremena, njegov um, zasigurno omamljen, odlučio je da ignoriše korake, ali i uzvike koji su dopirali sa ulaza u šumu. Tri čovjeka u vojnim uniformama su koračala ka njemu. Spavao je. Prišli su na samo pet metara od njega. I dalje je spavao. Probudio ga je tek osjećaj čvrstih, muških šaka na njegovom tijelu, ali tad je već bilo kasno. Od šoka nije mogao ni da pisne. Oni su ga, vidjevši ga onako isprepadanog i iscrpljenog, počeli vrijeđati, pljuvati i tući. On je ispuštao tek poneki jauk. Vidio je pred svojim očima sve: majku, oca… ,,Šta li je sa njima?“, pitao se. Nije mogao ni da nasluti da njegovi već leže na goloj zemlji, okruženi leševima mrtvih i polumrtvih sunarodnika. Kad bi mogla, jedina utjeha bi bila to što su oni tamo još uvijek u najboljem stanju, ali samo zato što su najsvježiji plijen. Neće proći ni petnaest dana, a njihova tijela će već izgledati kao tijela aveti koje ih sada okružuju. Miroslav tog nije svjestan. On ih se sjeća u najljepšem svjetlu njihove porodične kuće, onakvih kakvi su bili najljepši. Batine pljušte, psovke, uvrede… On ne mari. Scene mu samo teku pred očima. Sad su za trpezom. Večeraju. Oh, koliko dugo nije bio tako bezbrižan kao što je sada, u trenucima u kojima, neizbježno, nastupa smrt. Tako je slab i nemoćan, a, eto, opet tako jak. Najzad, počinje da plače, ne zbog bola, nego… Sjetio se bake. Gospode, koliko ju je volio! S trećom suzom koja mu kanu iz oka, završi i epizoda njegovog tužnog života. Suza kanu iz oka, a on izdahnu. Spasi se logora, jadno dijete! Život jeste bio pred njim, ali kakav?Dok jedan ustaša opsova majku srpskom dječaku, dvojica baciše njegov leš na zemlju. On pade kraj onog bora pored kojeg je maloprije bio tako siguran, a ruka mu padaše, igrom slučaja, u položaj takav da ponovo obgli ovaj dobri bor.
I Miroslav je bio čovjek. I njegovi roditelji. I stotine hiljada drugih Srba, Jevreja i Roma koji skončaše u Jasenovcu. I oni su, kao i ti, htjeli da se školuju, ili da rade, ili da osnuju porodicu, ili da stvaraju. Stvaraju nešto što bi iza njih ostalo. Ovako… Ovako je iza njih ostalo sjećanje. Samo sjećanje. Ali sjećanje jako kao najjači bedemi starih srednjovjekovnih dvoraca, sjećanje koje će živjeti dokle god srpski narod bude živio. Dokle god budemo disali, u svakom od nas treba da živi i po jedna žrtva stradala u logoru. Kada nisu mogli u sebi, neka oni, uz pomoć sjećanja, zauvijek žive u nama.

                                                                                        Višnja Sančanin II1 gimn.