Sa prozora moje sobe

    Sjedim. Razmišljam, šta se to krije iza mog prozora. Znatiželja i radoznalost se sve više i više bude u meni, kao u nekom razigranom srećnom djetetu, prepunom energije.

     Sve se to dešava sa razlogom, jer svi mi s vremena na vrijeme samo formalno pogledamo kroz prozor. Zato odlučih da dublje pogledam u tajanstven svijet želja, sreće i ljubavi. Tadašnji moj pogled uočavao je mnogo više sitnica nego prije, nove stvari u gradu, male listove koji se polako radjaju i donose proljeće, ljude koji koračaju srećno i ponosno. Sve to je moj pogled ranije zanemarivao. Počela sam tako svaki dan da uz šolju čaja, dobru knjigu i udobnu stolicu, malo posmatram okolinu kroz prozor. Radeći tako danima, uočila sam unuka i baku koji svaki dan u 12:30 dođu da odmore dušu i misli. Unuk je uvijek nosio knjigu pjesama i čitao svojoj „drugoj majci“. Shvatila sam da je baka nijema i da obožava da sluša pjesme koje joj unuk sa oduševljenjem čita. Jednom prilikom sam otvorila prozor i slušala unuka kako čita pjesmu Desanke Maksimović „Strepnja“. Njegov glas, izgovorene riječi, naglašavanje emocija su opijali i naprosto obuzimali sve slušaoce. Glas kao cvrkut ptica, nježan i nečuven. Dok je unuk čitao, baka proli suzu. U očima sam vidjela patnju, neuzvraćenu ljubav, bol i tugu. Iako nije mogla da govori, riječi su izlazile iz njenih očiju. Ne samo oči, nisu one jedine govorile, govor tijela, pokreti, komešanje ramenima su takodje mnogo otkrivali. Mjesecima poslije nastupi tmurna i tužna jesen. Donijela je kišu, oluje, ogoljelo drveće, emocije iz prošlosti, zaboravljene misli… Sve spava dok jesen razigrano trčkara našim gradom. Ona uživa u svemu što donosi. Nastupanjem jeseni unuk dolazi, i dalje, ali ovaj put bez bake. Ispustila je dušu zajedno sa svojom posljednjom suzom. Unuk je nastavio tradiciju, svaki dan, na istom mjestu, u određeno vrijeme, iščitavao je pjesmu koju je baka najviše voljela.

     Tada sam zaključila da taj čuveni pogled kroz prozor treba imati svoju dušu i emociju, jer stvari i prizore koje vidjeh tada govore mnogo. Donose dosta sreće, te duhovnog i mentalnog ispunjenja.

                                                                       Nikolina Pavković, I1 gimn.