„Riječima junaci“

Na ulici, na kiši,
Pod otvorenim nebom crnim,
Uplakano dijete stoji,
Novčanice sitne broji.

Osvrće se oko sebe,
Nepoznate ljude gleda,
Plače,
Vrišti,
Zove.
Ali zaklon niko ne da.

Izgubljeno usred noći,
Gladno,
Žedno,
Uplašeno,
Traži oči svoje majke, svog junaka što će doći.

Ponavlja u sebi njene tople riječi:
„Pronaći će majka cvijet što tugu liječi.
Pronaći će zemlju koja nema rata“.
„Rodiće ti“ , kaže,  „ i sestru i brata“.

Zagrli tad majka dijete.
Skvasiše ga njene suze.
Odmaknu se koji korak i djetetu majku uze.
Uze zaklon,  uze dom, uze sestru, uze brata.
Uze snove, uze želje, uze zemlju koja nema rata.
Uze cvijet što tugu liječi i pogasi svoje tople riječi.

Sve što osta jeste dijete, što na kiši boso stoji.
Uplakano čeka majku, novčanice sitne broji.

Isidora Cvijetić, II1  gimnazije