1

Postidjela sam se što sam čovjek, vidjevši kakav čovjek može biti

      Te noći mjesec je obasjao ulice više nego inače. Moglo se vidjeti sve, bilo je poput dana. Ali ipak je to zla i kobna crna noć ma koliko svjetlosti u njoj bilo.

      Mučila me nesanica. Bila sam daleko od kuće, daleko od onih koje poznajem i volim. Nečujno sam izašla iz kuće u namjeri da udahnem svježeg vazduha. Hodajući polako, u tišini, gledajući mjesec, počela sam da pomišljam na strašne stvari. Pred očima su mi bile razne krvave scene iz istorijskih filmova. Mučile su me. Željela sam da se vratim nazad, ali noć i njena tama vukli su me naprijed. Odmakla sam daleko od kuće, u zabačenu ulicu. U blizini, pored obješenih vrba, čula sam jecaje. U početku, oni su zvučali poput životinje koja cvili. Obuzela me jeza i moja koljena su klecala. Ti jecaji nisu prestajali, bili su sve bučniji i kao da su tražili moju pomoć. Bojažljivo sam koračala naprijed, Ukrina je žuborila neobično brzo, kao da se stapala sa jecajima. Ispod jedne od vrba, pune života, ležalo je ,,polumrtvo“ tijelo. Grčilo se i jecalo. Bojala sam se prići, ali morala sam, nešto me vuklo, nikad neću saznati šta. Spustila sam ruku na ono što je ležalo, još uvijek ne mogavši razaznati da li je to muško ili žensko. Istog trena pred mojim očima prikazao se zastrašujući lik žene. Bio je to očajan i krvlju izmazan lik, uz sve natopljen suzama. Mjesec se zavukao za oblake i onda se čulo: ,,Ko si ti?“. Uvidjevši da u tom glasu nema ništa zlonamjerno počela sam da nudim pomoć i postavljam pitanja, polako i bez panike. ,,Šta vam se desilo?“ bojažljivo sam pitala. Ali na to pitanje nisam dobila adekvatan odgovor, već samo jednu životnu lekciju.

,,Od rata među ovim ljudima postoji mržnja veća od kosmosa. Svi oni traže pravdu i krive drugog. A zašto? Zato što su tako naučeni. Zlobnici siju mržnju među svojim potomcima, govore im o prošlosti kriveći druge i uzdižući sebe. A mi nedužni koji rata ni vidjeli nismo, mi ispaštamo. Ja sam se noćas molila Bogu, ali na svoj način i zato sad sjedim ovdje bespomoćno kao da sam  kažnjena. Samo zato što sam druge vjere, samo zbog te proklete mržnje i životinjskih postupaka ja sad patim. O Bože, postoji li na ovom svijetu neko ko se istinski, ponosno može nazvati čovjekom?“.

       Zagrlivši me izgubi se u tami. Mjesec ponovo izađe, baš kao da se bojao nje i njene priče. Ja sam zbunjeno koračala kući preturajući po glavi sve ono što je rekla. Ušavši u kuću i pogledavši ikonu Bogorodice zaplakala sam i postidjela što sam čovjek, što uopšte pripadam toj svirepoj vrsti zalivenoj mržnjom.

                                                                 Nevena Milanković, II2 gimn.