Ognjište

Ja hoću svijetle istine čelo
da blješti k'o sveti Lazarev mač,
mjesto otadžbine gordi plač,
da slušam žubor prkosa vrelog.
Drvenim ralom da pišem
i sabljom ljutom da čekam,
kad zahuji osvajačka rijeka
da ju krvlju opkolim izdaleka,
da slobodu branim i dišem. Selo ću svoje da uokvirim
u bukvare vojničke slave.
I kada budu padale glave,
da ih prišijem kao toke
prkosne, vječne ljepote
u čitanke svojoj djeci.
Pa kad se budu pitali
ko su im bili preci,
da zamiriše osvajačka ruka
ispod starog, tuđinskog kaputa
što je nasrnuo na moje.
Praunuci će da broje
ordenje i posmrtne jauke,
da slušaju daleke himne
đedova svojih smjelih.
A kada budu htjeli
da naslikaju u svoja srca
vidik slobode što puca
na sve strane bisernog neba,
moja duša će da ih gleda
sa bijelih, nedodirljivih visina.
Ja hoću da Romanija
blista k'o znatom okićena vila,
da staro Grahovo polje
izrodi novog Gavrila,
i sa starih gromkih planina
da protekne nova Drina,
i sa pleća zelenog Grmeča
da rastu ogranci đaka,
i srce dječije da se smije
sa trešanja i jabuka Lelije,
i mirisnog dudovog granja
nijemog, stamenog Zmijanja.
Svaki grumen zemlje moje
urezaću zlatnom lepezom
u bukvare svojoj djeci.
Pa kad se budu pitali
ko su im bili preci,
da se Krajina moja nasmiješi
i Sava plava zabruji,
sa grana visokog Ozrena
da zapjevaju slavuji.
Tad će duša moja da pjeva
o pravdi što sja k'o zvijezda.
A iz novih ptičijih gnijezda
proklijaće Nemanjina glava.
Na tome bedemu časti
ponovo će izrasti
moje ognjište.

Nožanić Lidija II 1Gimnazije