Nikada dan nije dug onome koji radi ono što voli

          Tatjana Sergejeva je bila jedna od onih rijetkih moskovskih djevojaka ljupkih pokreta, sigurnih životnih poteza, oštrog pogleda i nježnog, lijepog lica. Bila je hirurg na dobrom glasu iako je tek prije dvije godine završila fakultet na jednom od najpoznatijih francuskih univerziteta u Parizu. Nakon nekoliko godina neprospavanih noći uspjela je da radi ono o čemu je sanjala na kraju svog školovanja, kada je još kao petnaestogodišnjakinja  maštala o haljinama iz Milana kakve je samo u stranim časopisima mogla da vidi. Maštala je kako šeta ulicama Pariza, Praga, Beča obučena po posljednjoj modi, ostavljajući iza sebe zvuk cipela koje je za nju osmislio njen lični dizajner. Uživala je da sluša druge ljude koji su je neprestano hvalili zbog toga što je hirurg, što je studirala čak u Parizu i što živi ubrzanim životom prepunim sastanaka, uzbuđenja, novca, onim životom koji je na zapadu toliko popularan.

                Pa ipak, postojalo je nešto što nije mogla da dohvati, što joj je toliko nedostajalo i što joj je pričinjavalo prazninu u grudima koja je postajala sve veća što je Tatjana više žurila za životom kakav prosječni ljudi mogu samo da zamišljaju. Bilo joj je lakše kada nije razmišljala o toj praznini koja joj je samo tjerala suze na oči. Pokušavala je da stalnim prisustvom drugih ljudi, koji su bili najpoznatiji advokati, novinari i pisci savremene Moskve, zaboravi na ono što je proganja i od čega nikako nije uspijevala da pobjegne. Bježala je od sebe. Bila je svjesna toga, ali nije željela da se pomiri sa tim da nije srećna, koliko god da je njen život izgledao savršen ljudima poput nje.

                Jedne večeri, kada je dolazila kući iz pozorišta, opazila je ispred svojih velikih drvenih vrata pismo. Uzela ga je, ušla u kuhinju, sjela na stolicu i počela da ga otvara. Papir je bio žućkast, pomalo zgužvan i na jednom kraju poderan. Pismo je bilo napisano crnim tušem, kosim slovima koja su žurila da budu pročitana. Pročitala ga je. Lice joj se iskrivilo u lagani smiješak koji je slutio sreću. Pismo joj je poslao njen djed Georgij Mitrov. Molio ju je da dođe da ga posjeti. Odlučila je da otputuje već sljedeći mjesec u svoje rodno selo gdje ju je čekao njen djed Georgij.

                Od tog trenutka bila je drugačije raspoložena nego inače. U njoj su se pomiješale sreća i tuga, ljubav i patnja, bol i radost. Dočekala je taj dan sa nekom sjetom  koju nije voljela, ali koja ju je primoravala da predosjeća suočenje sa samom sobom. Ušla je u svoj automobil dok sunce još nije izašlo i krenula je ka svome udaljenom rodnom selu koje je skoro zaboravila.

                U djedovom dvorištu zateklo ju je jato kokošaka i stari crni pas koji ju je, ne pomakavši se, gledao krupnim radoznalim očima. Dvorište je bilo ograđeno uredno poredanim i svježe ofarbanim tankim daščicama koje su bile okićene tamnocrvenim ,bijelim i žutim pupoljcima ruža, orhideja i zelenkada. Kroz dvorište se provlačila uska staza posuta krupnim kamenjem i obrasla pustom, zelenom travom. Sunce je obasjavalo svaki listić na velikim žbunovima ruža. Bilo je vrlo toplo i prijatno. Tatjana je lagano pokucala na vrata, a zatim ušla unutra. Njen djed Georgij je sjedio na maloj drvenoj stolici i nešto rezbario. Oko njega su bili razbacani ekseri, čekići različitih veličina i komadi željeza kojima je na drvetu pravio udubljenja i linije. Pod je bio prekriven opiljcima drveta i  daščicama. Sve je mirisalo na koru drveta. Djed je rezbario, kuckao, obrezivao, a Tatjana je stajala pored njega gledajući ga kako u svaki potez koji napravi upliće komade svoje bezgranične ljubavi. Starac je sa velikim zanosima na običnoj dasci stvarao umjetničko djelo.

                Kada je primijetio svoju unuku, naglo je ustao da ju zagrli. Tatjana mu je prišla i kroz suze rekla: ”Djede, bez tebe su dani tako dugi”. Georgij ju je pomilovao po kosi, zagrlio ju i rekao : ”Nikada dan nije dug onome koji radi ono što voli. Sačekaj, donijeću ti sok od trešanja koji sam napravio ovog proljeća”. Tatjana je ponovo, kao nekad, uživala u svakom trenutku gledajući kroz prozor daleku livadu na kojoj su se igrali konji. Neki novi život rodio se u njenim grudima noseći joj sreću koju je davno izgubila na trotoarima pariskih ulica.

                                                                              Lidija Nožanić, II1 gimn.