Monolog Nikole Tesle

Pokrenuću konce nirvane
u beskraj svjetova mašte.
Ja vidim početke i krajeve
svjetlosti svake iskre
što plešu, kovitlajući se
u zvijezde i vasione,
na balovima munja i gromova.
Iz mojih prstiju i lomnih kostiju
niče bljesak
snažniji od sumnje i straha.

Moji su korijeni ponikli iz klica
sedam žutih smiljana,
sedam dodira svetinja,
sedam udara gromova
i sedam otadžbine pjesama.
Prstima ko kistovima
slikam po plažama i pustinjama
odsjaje dalekih sunaca
i prah srebrnih mjesečina.

Iz mojih crnih zjenica
rastu malena čeda muza
i ljuljaškaju se na žicama
drvenih gusala.
U mojim crnim zjenicama
ogledaju se stotine Herkulesa
sa dinarskih obronaka.
U njima plešu stotine Ravijojli
umivenih u izvorima Like.

U mojim trepavicama
prožimaju se ideje
skuplje od zanosa nimfi,
i u sebi nose niti
koje povezuju sve istine
i vječnosti zemaljskog šara
sa trenucima čovječijeg bića.

Ja sam virtuoz
sveopšteg beskraja
u rukama oca čovječanstva.

Slušao sam leleke Zemlje
iz dubina kršnih provalija,
i bolne jauke slavuja,
i radosne pjesme gavranova,
i tresak kostiju predaka,
i naricanje sazviježđa…
A moju će tišinu čuti
svako zrno pijeska
sa vrelih pustinja ekvatora,
i svaka pahulja sibirska,
i svi proljetni zrikavci,
i otadžbina moja
što prkosi prolaznosti
pijuć’ gorku medovinu,
tamo, iza prostranstva
ledenih mora i okeana,
tamo daleko…

Lidija Nožanić, II1 gimnazije