Moj život u vrijeme virusa korona

Baš u ovo doba prošle godine smo živjeli mirno i spokojno, bez ikakvih slutnji šta će nam se desiti za koji mjesec. Živjeli smo ,,brzo“ i sve je bilo potpuno normalno.

     Novu godinu svi uvijek dočekujemo srećni i u nekoj radoznalosti šta će nam donijeti ista. Uvijek očekujemo nešto više i pravimo planove da nam ta godina bude što bolja. Međutim, mislim da nam je baš ova godina promijenila način gledanja na neke stvari, donekle i život. Kroz novine i druge medije smo mogli vidjeti da se nešto čudno dešava tamo na Dalekom istoku, ali niko nije ni naslutio da bi se to ,,čudno“ moglo i nama dogoditi. Mislili smo da smo previše mali za jedan veliki virus korona. Mislili smo da smo daleko od njega. Ipak, već u prvoj sedmici marta 2020. godine  naš život je stao. U tom trenutku je to sve izgledalo čak i dobro. Razmišljali smo kako nam je sve ovo dobro došlo jer ćemo se odmoriti od škole ili posla, imaćemo više vremena za porodicu i prijatelje… Međutim, sve je ipak drugačije nego što smo se nadali. Nismo očekivali da će se tako brzo donijeti sve mjere predostrožnosti. A tek što nismo mogli ni zamisliti da nećemo smjeti izlaziti iz kuće  ili da ćemo se kretati u ograničenom periodu. I tako tri mjeseca. Osjećala sam se kao u kavezu. Što je vrijeme više prolazilo, bila usamljenija. Svi su bili uplašeni i brinuli su se da baš oni ne budu ti koji će morati ići u bolnicu i boriti se za svoj život, kao što je većina. Kako se možete osjećati kad za praznike ne možete biti sa svojim najdražim, najmilijim? Na ulicama, u marketima, su svi ljudi, čini mi se, tmurniji nego ikad. Lice im se ne vidi od maske, a osmijehe vrlo rijetko ,,vidite“, a ako bi se jagodice na obrazima osmjehnule, ni taj osmijeh ne bi imao više svoju toplinu, ljepotu i draž. Sve je nekako bilo pusto i mračno. Za nas omladinu noćni život i lijepi provodi, koje smo čekali kao opuštanje za kraj sedmice su odjednom postali dio samo naših uspomena. I evo, nakon osam mjeseci u veoma strogim uslovima, još se privikavamo na sve mjere. U škole i na posao se ide, ali sve mi je dosta zamršeno i nelogično. Često se zapitam: ,,Čemu onda sve ovo?“.

     Mislim da smo ranije bili veoma nezahvalni. Trebamo shvatiti da je normalnost krhkija nego što nam se čini. Trebamo više cijeniti ljude oko sebe i prestati živjeti užurbano. Želim da vjerujem da će se sve ovo brzo završiti i da ćemo se vratiti starom životu sa boljim navikama.

                                                                               Minja Jovičić II2 gimn.