Lik majke u narodnoj epskoj pjesmi „Ropstvo Janković Stojana“

Može li iko dosegnuti tužnu iluziju ove žene. Svojim hrapavim izmučenim rukama dodiruje tanke vlasi kose. U jednoj ruci tresu joj se oštre porđale makaze. Ukopana stoji u vinogradu. Miris joj se provlači kroz kosti. Jedino što joj se preslikava u očima  i mislima je istinska majčina ljubav.

Ona vidi svog izgubljenog sina kako ga usred vinograda drži u naručju. Uprljane dječije pelene otegle se preko ruke. Osjećanja naviru sve jače, žešće. Sada čuje i smijeh svog Stojana,  njegov izenadan plač. Sama se u vinogradu podsmijava, ali blago. Vidi Stojana, kako odrasta kao dječačić trčkara, skriva se iza visokih grana i špagom veže vinograd. Iznenada, Stojan joj iz očiju nestaje. Plač njezin sada odjekuje dok ona ničice leži na zemlji. Pokopana je krvavim suzama, a lice počinje da blijedi.

Ruka sa oštricom približava joj se vlasima duge kose. Jedna po jedna, vlas  za vlasi pada. Uzima ih i ponovo teškim rukama pokušava da veže vinograd. Ponovo drhti, suze kaplju na suvu zemlju, a ona je sva u strahu. Stojana više ne vidi.

Bljesak u očima. Slika se potpuno gubi. Nastaje nova: konji, kavez… mutni prizori i zvukovi. Ispred nje sada stoji nepoznati muškarac. Vlasi sve više stežu vinograd, a muškarac se približava. Svog Stojana sada ne bi prepoznala. Svog malenog hajduka, njegov sjaj u oku i strah sa usana. Suze  su sve krupnije, a lice treperi.

Izvjesno, ali kratko vrijeme je prošlo. Muškarac sa kojim je razgovarala je njezin Stojan, njezina beba iz pelena. Starica leži u naručju hrabrog mladića, ali ništa više ne osjeti. Duša joj se lagano izdiže iz tijela, a na licu ostaje primamljiv osmijeh sreće.

„Čekaću te na nebesi,

Stojane, sine majčin,

ja srećna Bogu sada odlazim,

i samo želim da ostaneš takav kakav već jesi.“

Andrea Ivanović, I1g

Andrea Ivanovic, I1 gimn.