„ Jer sve što ljubimo, stvorili smo sami“ (Jovan Dučić)

 

           Rođenje najsavršenijeg ljudskog osjećanja koje često, u spletu sudbina, može da izrodi kobne ishode, ali i životno vrijedna poučna iskustva, dešava se u običnim i sasvim slučajnim susretima pogleda muškarca i žene.

          Tada se duboko u njihovim umovima upale iskre koje nagovještavaju veliki plamen zaslijepljenosti i obožavanja običnog čovjeka. Ta mješavina zaluđenosti i prijatnih osjećanja često može da iskrivi čist sagledljiv um i zaslijepi sasvim otvorene oči. 

    Ali bolna životna oluja koja čovjeku donese tešku patnju, često iscrpi ljepotu gledanja očaravajuće žene kroz oči samoga srca, pa on često može da bude svjestan svoje zaslijepljenosti.

   Međutim, bez obzira na stečeno bolno iskustvo i kritičnost sabranog uma, muškarac, željan tople ženske ljubavi, nastavlja da mašta o njoj i u svojoj mašti da je kiti lijepim osobinama i prijatnim osjećanjima nastalim u njegovoj sopstvenoj želji.

   Primjer toga nalazimo u pjesmama našeg velikog pjesnika Jovana Dučića. U njegovim željama i budnim snivanjima postoji idealna žena njegovog života o kojoj on pjeva i u isto vrijeme potajno čezne za njenim postojanjem.

    Svjestan svojih osjećanja, on joj kaže: ,,Ostaj tako blaga, nema i daleka”, želeći da ovjekovječi bitisanje njene ljepote i žara njenog bića. Njegova misao: ,,… jer je san o sreći ljepši nego sreća” upravo govori o njegovoj trezvenosti i sposobnosti da se suoči sa vijekovima postojanom ljudskom osobinom da mašta, i u svojoj mašti stvori savršeno biće prilagođeno potrebi njegovih čula.

    To idealisanje običnog čovjeka može da dovede do patnje i nemoći zaljubljenog bića da se suoči sa istinom i iskreno zavoli nesavršenog čovjeka sa svim njegovim manama. Tako nemoćan, zaljubljena duša, ostaje da pati pred velikom, često poražavajućom istinom koja glasi: ,, Sve što ljubimo, stvorili smo sami”.        

 

Lidija Nožanić, III1 gimn.