Ima doba kad nas svaka riječ očara

Ponekad, kada moje srce obaviju crne ruke i privuku u svoj hladni zagrljaj, pomislim da sam se našla u slijepoj ulici koja postaje sve uža i uža. Boje tada izgube svoj čar, zvukovi iščeznu, a riječi izgube svoj smisao.

Ali, onda, dođe doba u kome svako nakrivljeno slovo dobije svoj stih, svaka izgovorena riječ dobije svoju strofu i svaka besmislena rečenica dobije svoju pjesmu. Ta pjesma ostaje zauvijek sačuvana, jer, kada ponovo dođe ono mračno doba, baš ona postane jedina zvijezda vodilja. Postane nada. Postane utjeha. Boje polako dobijaju svoj čar, a zvukovi se postepeno vraćaju. Svaka njena riječ me tada očara. Njeni stihovi postanu ono slabašno, ali ipak postojano svjetlo na kraju tunela. Moja slijepa ulica u trenutku počinje da se širi, sasvim dovoljno da se uoči njen početak, početak na koji treba da se vratim.

A kada do njega stignem i kada crne ruke ponovo pokušaju da privuku moje srce u svoj hladni zagrljaj, boriću se pjesmom, ispunjenom riječima, koje su me nekada iz tog hladnog zagrljaja izvukle.

                                                                                                                                                                       Isidora Cvijetić,  I1 gimn.