Drvo se savija dok je mlado

         Sve se rađa i umire. Ljudi, biljke, životinje, sve što postoji, od najsitnijih mikroorganizama do najsjajnijih i, najkrupnijih zvijezda u svemiru se mijenja. Ali, ono što je u svakom postojanju važno, nisu ni rođenje  ni smrt, slavan početak i još slavniji kraj, već ono postignuto između njih.

          Poput mlade, još nejake zelene stabljike, koja teži da se svojim mršavim grančicama uzdigne ka sjajnom suncu i upije svježinu vazduha i čovjek teži da se izdigne ka beskraju, upije nove misli i ideje, a svoj um pretvori u bogatu riznicu punu sjajnih zlatnika. Čak su i stari filozofi smatrali da se svaki čovjek po prirodi rađa dobar i da mu je duša čista kao neispisan list hartije, a da samo od njegovih iskustava i okruženja zavisi u kakvu će se on osobu razviti. Kao što na mlado drvo utiče svaki tihi šum vjetra, svaka blaga sunčeva zraka, svaka hladna kap kiše, tako i na dijete utiče svaka riječ izgovorena bez razmišljanja, svaki lakomislen postupak, sve što njegovo malo toplo oko spoznaje ispod svilenih trepavica. Djetetu je u životu potreban čvrst oslonac, neko ko će mu pokazati prave ideje, razliku između istinske dobrote i vješto sakrivenih zlih misli, neko ko će ga snažnom rukom i blagim riječima izvesti na pravi put. Odrasloj osobi je lako. Ona je već proživjela mećave i strijele zlih riječi, poplave dobrih i loših ljudi, kao što je i stablo proživjelo sva godišnja doba, osjetilo sve vremenske uslove i uživalo u cvrkutu ptica, pa su ona na njega prestala da imaju uticaj. Međutim, za mladu stabljiku i dijete i najmanja mećava, pa i strijela koja mu promaši srce i samo ga okrzne mogu biti kobne.

          Pored njihovih urođenih osobina, iskustva i sredina u kojoj se nalaze određuju da li će dijete postati dobar i voljan čovjek, da li će mlada stabljika  postati drvo koje će svojim granama dohvatiti zvijezde ili će uvenuti i stopiti se sa zemljom.

 

                                                                                   Sonja Stojičević,  II1 gimn.