Đe nam predak spi

Sjena pada na me, kamenije gora,
kao da me grli i nadamnom spi.
Nabo je krajolik đe se poći mora,
vječnost tamo čami, đe nam predak spi.

Moje duše osjetim prikovane lance
za kamene gore kud se pruža vid.
Čujem joj jauke kroz planinske klance
kako odjekuju dok je guši stid

Zbog prodavane zemlje za dukata šaku
i što ne ču’ vapaj polumrtvi’ polja,
što ne vidim gomilu obraza u blatu
lažljivije ljudi, pokvareni’ golja.

Sad ostaše krši bez ikoga iđe,
‘mjesto pjesme, plača, tišina se čuje..
Nad pustijem šibljem vrelo sunce sviće,
obasjava tirjana što nam propast kuje.

Dali smo mu tebe, majko naša mila,
a ti da nas pojiš, puštala s’ rijeke,
od groma da čuvaš, širila si krila,
rađala ‘šenicu da na'raniš dijete

Koje proda tebe serebez života
u kukav'jem perju i kaljavoj svili.
Preci su nam ponos, mi njihova sramota,
zbog toga što jesmo, i oni što su bili.

Ako ne vaskrneš do sudnjega dana,
prižiće mi plamen dušu punu rana.
Pak'o biće na vidiku čeljadeta tvojeg,
neće čuti ‘tice što rajsku pjesmu poje

O kraju đe sunce nikad zaći neće,
onđe vječno buja zeleno proleće.
I ako tirjanin čedu vrati mati
i meni će vječno sunce zablistati.

Tamo ‘š i ti, zemljo, s’ čeljadetom svojim,
ako li procvjetaš ponovo, k’ lani.
Đe slavuji poje, đe predak nam živi,
čekaju nas tamo novi rajski dani.

Putokaz do tamo biće pokajanje,
al’ vrijeme brže od sokola leti.
Već na nebu vidim bijelo usijanje,
poslednji će dani presudu donijeti.

I gledajuć’ dugo krše i doline
prodane dželatu što nam pretke klaše,
za vječno zborište duše nam se plaše
i lutaju s’ lelekom kroz gole planine.

Sjena pada na me, kamenija gora,
kao da me grli i nadamnom bdi.
Nebo je krajolik đe se poći mora,
tamo vječnost čami, đe nam predak spi.

Lidija Nožanić I1g