Čudna je stvar duša. Niko ne zna gdje se nalazi, ali svako zna kako boli.

I danas su mi na um dolazile slike jeseni od prije tri godine. Opet su mi pred očima potekle hladne rijeke noseći na sebi trulo lišće i leševe voća i trava. Činile su se kao guje pred izdisajem koje su žurile da uhvate još jedan plamen života, ali su ih uspomene vukle nazad poput tamnih drvenih tereta natovarenih granama jasenova i hrastovom korom što mirišu i kite jesen. U sjećanjima sam hodala po suvoj zemlji opkoljenoj ispucalim granama i mozaikom sačinjenim od sivog i crnog kamenja ulijepljenog u blato. Opet sam osjetila prazninu u sebi koja je danima rasla i bujala poput mulja što nepomično živi pored plotova i ispod mostova. Osjetila sam miris praznine i čula njene šapate. Željela sam da vratim onu jesen kada je moja duša spavala u djetetu punom sjete, opijenom čarima harmonične prirode. A sada stojim nijemo, nepomično, sa mislima koje žive dok ja mrem. One plaču, pjevaju, smiju se i svojim riječima kite smješu krvi i mesa koja stoji odvojena od vremena i prostora i tek u prošlosti pronalazi svoju dušu. Čudna je stvar duša. Niko ne zna gdje se nalazi, ali svako zna kako boli. Svako čuje kako neutješno plače to malo čedo, nevino i krhko što umire izbodeno noževima skovanim od vremena. Ta iskra života, mudrosti i vječnosti. Kada biće ljudsko jeca umotano u maglu neizvijesnosti i mračne haljine ljudske zlobe i pakosti, zasvijetli iznenada trag istine mile duši i opije ju mlazevima ljubavi i toplote. Vječnost se tada pretvori u trenutke koji poput iskri radosti života prišivaju se za dušu i umivaju je u talasima utjehe. A meni je nedostajala iskra toplote koja je neumorna bdila nad mojom dušom i čuvala ju poput velikog, snažnog vojnika čije je oružje vjernost. Nedostajala mi je i voda pomiješana sa trulim plodovima i listovima jasenova što je tiho proticala pod starim drvenim mostom. Opet sam stajala na istom mostu i gledala isto drveće. Ali mi priroda više nije bila kao nekad. Sada mi se činila nekako gruba, nijema i nepomična. Bila je sakrivena u talasima tišine i hladne magle. Baš kao i ja.

                                                                                                                                       Lidija Nožanić II1 gimnazije