Prije nego što osudiš nekoga da je ružan, jadan, loše izgleda, nezahvalan, mrzovoljan ili jednostavno nesrećan, probaj novi par cipela, a evo i zašto.
Danas smo ovdje da razjasnimo onima kojima je tijesno u njihovim cipelama pa bi da i tuđe unište. Kritikujući nekoga, znači da si sagledao širu sliku, sve mogućnosti, situacije, dešavanja, tuđe postupke, ali prvenstveno svoje. (više…)
Dejana Smiljanić je učenica prvog razreda gimnazije naše škole. Pored toga što je odličan učenik, u slobodno se vrijeme bavi pisanjem, te je učestvovala na mnogim takmičenjima. Zapažen rezultat postigla je na Konkursu za najbolje literarne i likovne radove učenika osnovnih i srednjih škola na temu „Stradanja i sjećanja na nevine žrtve u koncentracionom logoru Jasenovac“ raspisanom 18.01.2018. godine osvojivši drugo mjesto. (više…)
Među slikarima postimpresionizma , nalazi se i Pol Sezan , o čijem djelu ću da pišem. Nakon dugog rada, Pol Sezan stvorio je slikarstvo prepuno ravnoteže, geometrijske stvarnosti i čvrstine. U svojim djelima slikao je pejzaže, portrete i mrtvu prirodu. Njegove slike bile su prožete svjetlošću, sjenkama kao i geometrijskim oblicima, što predstavlja i početak kubizma. Njegovo djelo, koje je meni privuklo pažnju, nosi naziv „Mrtva priroda“. Djelo je naslikano 1905. godine. Autor je na ovoj slici prikazao voće, koje ja uzimam za glavni motiv. Na stolu, na kojem se ono nalazi, ističu se savršeno prikazani nabori draperije. (više…)
Slika “Sen Viktoar” puna prozračnosti i svijelih boja je djelo autora Pola Sezana, koji pripada umjetničkom pokretu koji se naziva postimpresionizam.
Djelo je naslikano svijetlim uljanim bojama koje odiše mirnoćom seoskog života, što i jeste tema ovog djela. Slika je veoma apstraktna i opisuje selo ispod planine Sen Viktoar. Prostor u ovoj slici je veoma dubok i otvoren tako da zagolica našu maštu, koja želi da sazna šta se to još nalazi iza granica ove veličanstvene slike . (više…)
Другови и браћа низ испрели,
Очева и синова читаве чете,
Они су се држави заклели
Да ће нас чувати од оних који пријете.
Велика срца у грудима бију,
Поносно главе држе високо:
„На дјецу нашу се смију!“,
Мисле док гледају непријатељско око.
Autor slike ispunjene tamnom noćnom temom okruženom nebeskim tijelima, jeste predstavnik postimpresionizma Vinsent van Gog.Umjetnik je sliku naslikao uljanim bojama, nanošenu u debljim slojevima. Na slici su prisutne tamnije, hladne boje, većinom nijanse plave sa primjesama zelenkasto-smeđe. Sam kontrast ovih hladnih boja predstavljaju nebeska tijela, Sunce i Mjesec. Iz samog kontrasta, dolazi i izvor svjetlosti koji obasjava cijelu sliku. Međutim, pored te svjetlosti, prisutno je i veoma uočljivo stablo, tačnije čempres koje se na slici najviše ističe zbog svoje mrke, tamne boje. Sliku nije moguće sagledati odjednom, a ni izbliza. Kao i svako djelo Van Goga, pa i ovo, odlikuje se poigravanjem boja, nijansiranjem, kontrastima, brzim i nepravilnim pokretima i savršenim rezultatom zamišljenog. Brzi pokreti kista čine sliku potpuno obojenom i ispunjenom bez prazne površine. „Veče u Arlu“ predstavlja jednu harmoničnu kompoziciju i vedru noćnu temu upotpunjenu šetnjom seljaka. Slika je podijeljena na dva dijela čempresom, te daje dvije cjeline – dan i noć. Slikarski rukopis odlikuje se brzim pokretima i debelim slojevima uljane boje. Takođe, boje nemaju svoj originalni izgled, već se koriste uz primjese drugih, tamnijih ili svjetlijih.
Djelo mi se veoma dopada kao i druga djela poznatog autora Holandije, kako zbog teme, tako i zbog poigranosti kompozicijom. (više…)
„Zvjezdana noć“ Vinsenta Van Goga jeste slika iz perioda postimpresionizma, rađena uljem na platnu, brzim potezima četkice. Tematski, slika je svjetovnog karaktera, a pejzaž koji je prikazan je obojen hladnim bojama noći. Van Gog je sliku naslikao tako da osjećamo dubinu prostora, da imamo predstavu o tome šta spada u prvi plan, a šta se stapa sa pozadinom, prema tome, vidimo da slika ima tri plana. U prvom planu se nalazi čempres, koji je veoma visok i taman, zatim u drugom planu je prikazana panorama grada, te u trećem brda u pozadini. Na slici dominiraju hladne boje, što još više doprinosi žutoj predstavi Mjeseca i zvijezda. Van Gog je sliku slikao linijama kružnog i polukružnog oblika, što joj daje određenu dozu dinamičnosti. Oblici su organski i međusobno se mimoilaze, što daje dodatnu dubinu prostora. (više…)
Svi mi imamo prijatelje i roditelje koji brinu o nama i donose nam sreću, ali postoje trenuci kada smo sami i kada jednostavno želimo da pobjegnemo od problema.
U takvim trenucima ja odem u sobu, zaključam se i ugasim svjetlo. Tada ostanemo sami: tama, tišina i ja. Takva atmosfera vas podstiče na razmišljanje i prepustite se svojim mislima. Razmišljate o svojoj budućnosti ili prošlosti. Mene muče oba pojma. Ponekad se vratim toliko duboko u svoju prošlost, pa i zaplačem. Sjetim se svojih razočaranja, tuge, napuštanja, pogrešnih zaljubljivanja, ali i onog najgoreg, postupaka. (više…)
Nemoj da plačeš suzo što klija,
tvoj bolni pogled nije moja sreća.
Nek u tvojim očima osmijeh
proklija,
Jer u mojoj tami tvoj je osmijeh svijeća.
Zbog tvoje tuge plaču oni što te
vole,
jer ti si im oaza u pustinji bola,
a za tu oazu pustinjaci mole,
jer tvoji osmjesi u pijesku su mora. (više…)
,,Kad mlidija’ umreti” je jedna od onih tužnih, srceparajućih pjesama kojoj ću se uvijek vraćati, iznova je čitati i ponovo se oduševljavati njenim svakim stihom i strofom. Ona savršeno prikazuje prekratak život našeg velikog pjesnika, našeg tragičnog romantičara Branka Radičevića.
Sremski Karlovci su bili njegova sigurna luka, malo mjesto na sjeveru Srbije gdje je pjesnik proveo svoje najljepše dane, djetinjstvo i ranu mladost. Izučavajući osnovnu i srednju školu, tamo je imao prave prijatelje, poštovao prave vrijednosti u životu i bio je istinski srećan. Međutim, nešto ga je vuklo dalje, iako će mu, kako piše u svojoj poemi ,,Đački rastanak” faliti svaki vinograd, vrelo, rijeka, lug i žbun, on mora ići. Ima nešto u njemu što žudi za novim saznanjima i iskustvima, te tako napušta svoje rodno mjesto, ostavljajući za sobom bezbrižnu igru i svoje prve ljubavi. (više…)
Rođenje najsavršenijeg ljudskog osjećanja koje često, u spletu sudbina, može da izrodi kobne ishode, ali i životno vrijedna poučna iskustva, dešava se u običnim i sasvim slučajnim susretima pogleda muškarca i žene.
Tada se duboko u njihovim umovima upale iskre koje nagovještavaju veliki plamen zaslijepljenosti i obožavanja običnog čovjeka. Ta mješavina zaluđenosti i prijatnih osjećanja često može da iskrivi čist sagledljiv um i zaslijepi sasvim otvorene oči. (više…)
Ljudi me pitaju svakakva pitanja, ali nikad me ne pitaju za koga navijam. To već i ptice na grani znaju. Ljubav prema ovom klubu nisam naslijedio od svog oca već je to splet čudnih okolnosti. Pratim fudbal od svoje pete godine, i da budem iskren, navijao sam za onaj tim koji je tada najbolji. Na to nisam baš najponosniji. Ali onda dolazi moj rođendan. (više…)
Komunicirati fino nije lako
jer to stvarno ne može svako.
Ne lupkaj prstima, ne diraj kvaku,
saslušaj govornikovu rečenicu svaku.
Nemoj nikome u rečenicu da upadaš
jer možeš lošem odgovoru da se nadaš.
Ništa neće biti osim buke veće
i niko nikog saslušati neće.
Savo Varcar, Im
Roman ,,Na Drini ćuprija” opisuje višegradski most i živote ljudi oko njega. Roman ima istorijsku pozadinu kroz koju prikazuje smjenjivanje kultura i običaja među narodom u Bosni i Hercegovini. Andrić nam prikazuje razvoj života u kasabi od XVI vijeka pa do Prvom svjetskog rata. (više…)
Sve se rađa i umire. Ljudi, biljke, životinje, sve što postoji, od najsitnijih mikroorganizama do najsjajnijih i, najkrupnijih zvijezda u svemiru se mijenja. Ali, ono što je u svakom postojanju važno, nisu ni rođenje ni smrt, slavan početak i još slavniji kraj, već ono postignuto između njih. (više…)
Život: jedna riječ, a zapravo nepravilno i zamršeno napisana knjiga, koja u stvari nema kraja. Jedno ljudsko djelo može da ispiše hiljade i hiljade stranica, a može i da napiše jedva jednu rečenicu. Ne, ovdje nije bitna olovka kojom pišeš, niti treba da imaš radni sto i lampu, ovdje je bitan karakter. (više…)
Na ulici, na kiši,
Pod otvorenim nebom crnim,
Uplakano dijete stoji,
Novčanice sitne broji.
Osvrće se oko sebe,
Nepoznate ljude gleda,
Plače,
Vrišti,
Zove.
Ali zaklon niko ne da.
Jednog maglovitog nedjeljnog jutra probudio sam se oko pola šest, u hladnoj sobi koja je najviše podsjećala na jednu od zatvorskih ćelija.
Cijele noći nije bilo struje, bojler se ni potrudio nije da mi ugrije ono malo vode koliko je potrebno da se umije jedno mlado lice. Možda mi je namjerno ostavio hladnu vodu da me razbudi, da postanem svjestan svoje stvarnosti, da se okanem tih luđačkih snova i da prestanem da zavaravam samog sebe. U bunilu skidam očev smeđi kofer sa stare vitrine, ubacujem ona svoja tri ofucana džempera, jedne blijede zelene hlače i njenu sliku. (više…)
Ponekad, kada moje srce obaviju crne ruke i privuku u svoj hladni zagrljaj, pomislim da sam se našla u slijepoj ulici koja postaje sve uža i uža. Boje tada izgube svoj čar, zvukovi iščeznu, a riječi izgube svoj smisao. (više…)
Pokrenuću konce nirvane
u beskraj svjetova mašte.
Ja vidim početke i krajeve
svjetlosti svake iskre
što plešu, kovitlajući se
u zvijezde i vasione,
na balovima munja i gromova.
Iz mojih prstiju i lomnih kostiju
niče bljesak
snažniji od sumnje i straha. (više…)
Može li iko dosegnuti tužnu iluziju ove žene. Svojim hrapavim izmučenim rukama dodiruje tanke vlasi kose. U jednoj ruci tresu joj se oštre porđale makaze. Ukopana stoji u vinogradu. Miris joj se provlači kroz kosti. Jedino što joj se preslikava u očima i mislima je istinska majčina ljubav. (više…)
Tatjana Sergejeva je bila jedna od onih rijetkih moskovskih djevojaka ljupkih pokreta, sigurnih životnih poteza, oštrog pogleda i nježnog, lijepog lica. Bila je hirurg na dobrom glasu iako je tek prije dvije godine završila fakultet na jednom od najpoznatijih francuskih univerziteta u Parizu. Nakon nekoliko godina neprospavanih noći uspjela je da radi ono o čemu je sanjala na kraju svog školovanja, kada je još kao petnaestogodišnjakinja maštala o haljinama iz Milana kakve je samo u stranim časopisima mogla da vidi. Maštala je kako šeta ulicama Pariza, Praga, Beča obučena po posljednjoj modi, ostavljajući iza sebe zvuk cipela koje je za nju osmislio njen lični dizajner. Uživala je da sluša druge ljude koji su je neprestano hvalili zbog toga što je hirurg, što je studirala čak u Parizu i što živi ubrzanim životom prepunim sastanaka, uzbuđenja, novca, onim životom koji je na zapadu toliko popularan. (više…)
Te noći mjesec je obasjao ulice više nego inače. Moglo se vidjeti sve, bilo je poput dana. Ali ipak je to zla i kobna crna noć ma koliko svjetlosti u njoj bilo.
Mučila me nesanica. Bila sam daleko od kuće, daleko od onih koje poznajem i volim. Nečujno sam izašla iz kuće u namjeri da udahnem svježeg vazduha. Hodajući polako, u tišini, gledajući mjesec, počela sam da pomišljam na strašne stvari. Pred očima su mi bile razne krvave scene iz istorijskih filmova. (više…)
Sjedim. Razmišljam, šta se to krije iza mog prozora. Znatiželja i radoznalost se sve više i više bude u meni, kao u nekom razigranom srećnom djetetu, prepunom energije.
Sve se to dešava sa razlogom, jer svi mi s vremena na vrijeme samo formalno pogledamo kroz prozor. Zato odlučih da dublje pogledam u tajanstven svijet želja, sreće i ljubavi. (više…)
„Čuvajte se, djeco moja“,
reče meni jutros tata.
„Poslušajte moje riječi-
vi ste djeca tihog rata.
Rođeni u krivo vrijeme,
zatvorena vam sva vrata.
Nema sreće, želje, volje,
vi ste djeca tihog rata.
Mržnja sijeva na sve strane,
okreće se brat od brata.
Kriva vjera, otac, majka,
vi ste djeca tihog rata.
Nema pravde ni poštenja,
od tolikih konzulata.
Tražite sebi bolje mjesto,
vi ste djeca tihog rata.
Budite se djeco moja,
otkucava sat do sata.
Mijenjajte sad tu sudbinu,
da ne bude pravog rata!”
Isidora Cvijetić, I1 gimnazije
Dječače moj, nije poraz izgubljena utakmica, ne sažaljevaj sebe. Kukavički je. Sebično je. Pogrešno je. Znaš, dječače, to je tek početak tvoje borbe. Porazi ne postoje, to su samo prepreke.
Ne gledaj me tako mrko, shvatićes nekada moje riječi. Ja ih, nažalost, shvatih previše rano. Pogledaj se, dječače. Mlad si, imaš mnogo potencijala da postaneš dobar, naočit momak. Umjesto da razvučeš širok osmijeh i svima pokažeš te svoje divne rupice u obrazima, ti tu sjediš, tužan i razočaran jer si izgubio utakmicu. (više…)
Bila je to 1993. godina. Rat na prostoru bivše Jugoslavije je uzimao zamah. U Beogradu, inspektor Petrović kreće na selo sa svojom porodicom. Odjednom, ispred njega, na semaforu iz crnog kombija izlaze ljudi sa fantomkama i otvaraju vatru na inspektorov auto. Inspektor, njegova žena i sedmogodišnja kćerka su ubijeni. Jedini preživjeli je trogodišnji sin Marko. Dvadeset pet godina kasnije mladi policajac pali svijeću na spomeniku inspektoru koji je odavno zaboravljen. Taj mladi policajac je Marko. Na očevom grobu se zakleo da će pronaći one koji su odgovorni i da će im jedino Bog suditi. (više…)
Pozornica je bila mračna poput najcrnje noći. Ali krilo se u njoj nekih čarki. Srce plesačice kucalo je brže od treptaja oka. Bila je uzbuđena jer je znala da će njeno tijelo biti u njegovom naručju. Njezino ljubičasto svjetlo polako je oblačilo pozornicu u ljubav. Njena bijela, baletska cipela kročila je na začarane daske. Bojažljivo su njene nježne tanke nožice koračale ka njemu. Njeno uzbuđeno lice prekrilo je rumenilo. (više…)
I danas su mi na um dolazile slike jeseni od prije tri godine. Opet su mi pred očima potekle hladne rijeke noseći na sebi trulo lišće i leševe voća i trava. Činile su se kao guje pred izdisajem koje su žurile da uhvate još jedan plamen života, ali su ih uspomene vukle nazad poput tamnih drvenih tereta natovarenih granama jasenova i hrastovom korom što mirišu i kite jesen. (više…)
U okviru orgаnizovаnjа 4. Pаrlаmentа mlаdih sа slivа rijeke Sаve koji je održаn 29. i 30. 5. 2015. godine u Bihаću, Međunаrodnа komisijа zа sliv rijeke Sаve rаspisala je za učenike srednjih školа kreаtivni foto konkurs pod nаzivom „Život sа rijekom i nа rijeci“, na kome je sa svojim fotografijama učestvovao učenik naše škole Dragoljub Đurđević iz III2 razreda gimnazije. Njegove fotografije su ocijenjene najvišom ocjenom pa ostvareni rezultat svjedoči da se pred Dragoljubom ukazuje svijetla budućnost, ukoliko nastavi započetim putem.
[Not a valid template]
Dragoljub Đurđević, III2g
Sjena pada na me, kamenije gora,
kao da me grli i nadamnom spi.
Nabo je krajolik đe se poći mora,
vječnost tamo čami, đe nam predak spi.
Moje duše osjetim prikovane lance
za kamene gore kud se pruža vid.
Čujem joj jauke kroz planinske klance
kako odjekuju dok je guši stid (više…)
„Ovdje u ovom vagonu ja sam Eva. Uz mene je moj sin Abel. Ako vidite mog drugog Kaina, sina Adamovog, recite mu da ja“…
Gledavši izmorenu Evu kako piše, primjetio sam kroz prozor vagona kako su gradovi i kuće razoreni, više ništa nije isto na ovom svijetu… (više…)
MODELIRANJE CILINDRIČNOG ZUPČANIKA SA KOSIM ZUPCIMA U SOLIDWORKS-U
MODEL IZRADIO: NEMANJA PAPRICA
Kad vrline postanu mane,
kad razum omane,
kad osjećanja potamne
i kad ismiju sve svijetle strane.
Kad ostanu bez ijedne nade,
šta će onda da urade?
