Kategorija: Radovi učenika

Hoću da neko vrijeme ćutimo zajedno.

Da osjetim sigurnost u tvojoj tišini.

Da se tvoje crno sjedini sa mojim bijelim,

da naše duše postanu jedna drugoj mirna luka.

O željama, o snovima,

o novembarskom nebu,

osjećajem, mislima

piše jedan pjesnik.

„Доћи ће бољи дани“говорио је ујка Бата,

Сваки пут кад би неко поменуо ток рата.

Био сам мали, али сјећам се добро свега,

Када су неки људи дошли и одвели нам њега.

Baš u ovo doba prošle godine smo živjeli mirno i spokojno, bez ikakvih slutnji šta će nam se desiti za koji mjesec. Živjeli smo ,,brzo“ i sve je bilo potpuno normalno.

     Novu godinu svi uvijek dočekujemo srećni i u nekoj radoznalosti šta će nam donijeti ista. Uvijek očekujemo nešto više i pravimo planove da nam ta godina bude što bolja. Međutim, mislim da nam je baš ova godina promijenila način gledanja na neke stvari, donekle i život. Read More

Kao što već svi znamo, geni nisu mala stvar, pa tako ni u ovom slučaju. Aleksandar Veliki je bio neustrašivi car, ratnik, graditelj, polubog  polu-čovjek i sin kralja Filipa Makedonskog. Aleksandrov otac uradio je mnoge značajne stvari, prvenstveno za grčku kulturu, među kojima je i ta da je prvi koji je ujedinio grčke gradove. Svoju hrabrost, snagu i istrajnost prenosio je sinu kroz čitavo njegovo djetinjstvo. Međutim i sam je bio svjestan da mora da nađe Aleksandru učitelja koji će ga učiti i mnogim drugim stvarima. Read More

Jednog proljećnog jutra, nakon što se posljednji kasni zimski pokrivač otopio, kada je pljusak i snažan vjetar saprao zadnje naznake zimskog perioda, probudila se jedna osinja matica iz svoga dugog besanog počinka.

Kada je sunčeva toplina ušla u njene nožice i krila davši joj ponovo iskru života, prvo što joj njeni instinkt reče je da provjeri svoje osinje gnijezdo koje bi izgrađeno u šupljini staroga hrasta bez ijednoga lista na granama. Read More

Uzmi ideju,
pretvori je u djelo.
Nije to uopšte teško,
ako se budeš ponašao
makar imalo smjelo.

Dvije ruke
i jedna bistra glava
su sve što ti treba
da od mačeta
napraviš velikog lava.

Možeš ti to.
Vidio samja tuđe slabine
da pomjeraju brda,
a ti budi jak,
pa pomjeri planine. Read More

Prije nego što osudiš nekoga da je ružan, jadan, loše izgleda, nezahvalan, mrzovoljan ili jednostavno nesrećan, probaj novi par cipela, a evo i zašto.

Danas smo ovdje da razjasnimo onima kojima je tijesno u njihovim cipelama pa bi da i tuđe unište. Kritikujući nekoga, znači da si sagledao širu sliku, sve mogućnosti, situacije, dešavanja, tuđe postupke, ali prvenstveno svoje. Read More

Другови и браћа низ испрели,

Очева и синова читаве чете,

Они су се држави заклели

Да ће нас чувати од оних који пријете.

Велика срца у грудима бију,

Поносно главе држе високо:

„На дјецу нашу се смију!“,

Мисле док гледају непријатељско око.

Read More

Nemoj da plačeš suzo što klija,

 tvoj bolni pogled nije moja sreća.

 Nek u tvojim očima osmijeh

 proklija,

 Jer u mojoj tami tvoj je osmijeh svijeća.

 
Zbog tvoje tuge plaču oni što te

 vole,

 jer ti si im oaza u pustinji bola,

 a za tu oazu pustinjaci mole,

 jer tvoji osmjesi u pijesku su mora. Read More

           Rođenje najsavršenijeg ljudskog osjećanja koje često, u spletu sudbina, može da izrodi kobne ishode, ali i životno vrijedna poučna iskustva, dešava se u običnim i sasvim slučajnim susretima pogleda muškarca i žene.

          Tada se duboko u njihovim umovima upale iskre koje nagovještavaju veliki plamen zaslijepljenosti i obožavanja običnog čovjeka. Ta mješavina zaluđenosti i prijatnih osjećanja često može da iskrivi čist sagledljiv um i zaslijepi sasvim otvorene oči.  Read More

Ljudi me pitaju svakakva pitanja, ali nikad me ne pitaju za koga navijam. To već i ptice na grani znaju. Ljubav prema ovom klubu nisam naslijedio od svog oca već je to splet čudnih okolnosti. Pratim fudbal od svoje pete godine, i da budem iskren, navijao sam za onaj tim koji je tada najbolji. Na to nisam baš najponosniji. Ali onda dolazi moj rođendan. Read More

Komunicirati fino nije lako
jer to stvarno ne može svako.
Ne lupkaj prstima, ne diraj kvaku,
saslušaj govornikovu rečenicu svaku.

Nemoj nikome u rečenicu da upadaš
jer možeš lošem odgovoru da se nadaš.
Ništa neće biti osim buke veće
i niko nikog saslušati neće.

Savo Varcar, Im

Roman ,,Na Drini ćuprija” opisuje višegradski most i živote ljudi oko njega. Roman ima istorijsku pozadinu kroz koju prikazuje smjenjivanje kultura i običaja među narodom u Bosni i Hercegovini. Andrić nam prikazuje razvoj života u kasabi od XVI vijeka pa do Prvom svjetskog rata.  Read More

         Sve se rađa i umire. Ljudi, biljke, životinje, sve što postoji, od najsitnijih mikroorganizama do najsjajnijih i, najkrupnijih zvijezda u svemiru se mijenja. Ali, ono što je u svakom postojanju važno, nisu ni rođenje  ni smrt, slavan početak i još slavniji kraj, već ono postignuto između njih. Read More

                 Život: jedna riječ, a zapravo nepravilno i zamršeno napisana knjiga, koja u stvari nema kraja. Jedno ljudsko djelo može da ispiše hiljade i hiljade stranica, a može i da napiše jedva jednu rečenicu. Ne, ovdje nije bitna olovka kojom pišeš, niti treba da imaš radni sto i lampu, ovdje je bitan karakter. Read More

Na ulici, na kiši,
Pod otvorenim nebom crnim,
Uplakano dijete stoji,
Novčanice sitne broji.

Osvrće se oko sebe,
Nepoznate ljude gleda,
Plače,
Vrišti,
Zove.
Ali zaklon niko ne da.

Read More

          Jednog maglovitog nedjeljnog jutra probudio sam se oko pola šest, u hladnoj sobi koja je najviše podsjećala na jednu od zatvorskih ćelija.

          Cijele noći nije bilo struje, bojler se ni potrudio nije da mi ugrije ono malo vode koliko je potrebno da se umije jedno mlado lice. Možda mi je namjerno ostavio hladnu vodu da me razbudi, da postanem svjestan svoje stvarnosti, da se okanem tih luđačkih snova i da prestanem da zavaravam samog sebe. U bunilu skidam očev smeđi kofer sa stare vitrine, ubacujem ona svoja tri ofucana džempera, jedne blijede zelene hlače i njenu sliku. Read More

Ponekad, kada moje srce obaviju crne ruke i privuku u svoj hladni zagrljaj, pomislim da sam se našla u slijepoj ulici koja postaje sve uža i uža. Boje tada izgube svoj čar, zvukovi iščeznu, a riječi izgube svoj smisao. Read More

Pokrenuću konce nirvane
u beskraj svjetova mašte.
Ja vidim početke i krajeve
svjetlosti svake iskre
što plešu, kovitlajući se
u zvijezde i vasione,
na balovima munja i gromova.
Iz mojih prstiju i lomnih kostiju
niče bljesak
snažniji od sumnje i straha. Read More

Može li iko dosegnuti tužnu iluziju ove žene. Svojim hrapavim izmučenim rukama dodiruje tanke vlasi kose. U jednoj ruci tresu joj se oštre porđale makaze. Ukopana stoji u vinogradu. Miris joj se provlači kroz kosti. Jedino što joj se preslikava u očima  i mislima je istinska majčina ljubav. Read More

          Tatjana Sergejeva je bila jedna od onih rijetkih moskovskih djevojaka ljupkih pokreta, sigurnih životnih poteza, oštrog pogleda i nježnog, lijepog lica. Bila je hirurg na dobrom glasu iako je tek prije dvije godine završila fakultet na jednom od najpoznatijih francuskih univerziteta u Parizu. Nakon nekoliko godina neprospavanih noći uspjela je da radi ono o čemu je sanjala na kraju svog školovanja, kada je još kao petnaestogodišnjakinja  maštala o haljinama iz Milana kakve je samo u stranim časopisima mogla da vidi. Maštala je kako šeta ulicama Pariza, Praga, Beča obučena po posljednjoj modi, ostavljajući iza sebe zvuk cipela koje je za nju osmislio njen lični dizajner. Uživala je da sluša druge ljude koji su je neprestano hvalili zbog toga što je hirurg, što je studirala čak u Parizu i što živi ubrzanim životom prepunim sastanaka, uzbuđenja, novca, onim životom koji je na zapadu toliko popularan. Read More

    Sjedim. Razmišljam, šta se to krije iza mog prozora. Znatiželja i radoznalost se sve više i više bude u meni, kao u nekom razigranom srećnom djetetu, prepunom energije.

     Sve se to dešava sa razlogom, jer svi mi s vremena na vrijeme samo formalno pogledamo kroz prozor. Zato odlučih da dublje pogledam u tajanstven svijet želja, sreće i ljubavi. Read More

„Čuvajte se, djeco moja“,
reče meni jutros tata.
„Poslušajte moje riječi-
vi ste djeca tihog rata.

Rođeni u krivo vrijeme,
zatvorena vam sva vrata.
Nema sreće, želje, volje,
vi ste djeca tihog rata.

Mržnja sijeva na sve strane,
okreće se brat od brata.
Kriva vjera, otac, majka,
vi ste djeca tihog rata.

Nema pravde ni poštenja,
od tolikih konzulata.
Tražite sebi bolje mjesto,
vi ste djeca tihog rata.

Budite se djeco moja,
otkucava sat do sata.
Mijenjajte sad tu sudbinu,
da ne bude pravog rata!”

Isidora Cvijetić, I1 gimnazije

     Dječače moj, nije poraz izgubljena utakmica, ne sažaljevaj sebe. Kukavički je. Sebično je. Pogrešno je. Znaš, dječače, to je tek početak tvoje borbe. Porazi ne postoje, to su samo prepreke.

     Ne gledaj me tako mrko, shvatićes nekada moje riječi. Ja ih, nažalost, shvatih previše rano. Pogledaj se, dječače. Mlad si, imaš mnogo potencijala da postaneš dobar, naočit momak. Umjesto da razvučeš širok osmijeh i svima pokažeš te svoje divne rupice u obrazima, ti tu sjediš, tužan i razočaran jer si izgubio utakmicu. Read More

Ja hoću svijetle istine čelo
da blješti k'o sveti Lazarev mač,
mjesto otadžbine gordi plač,
da slušam žubor prkosa vrelog.
Drvenim ralom da pišem
i sabljom ljutom da čekam,
kad zahuji osvajačka rijeka
da ju krvlju opkolim izdaleka,
da slobodu branim i dišem. Read More

Bila je to 1993. godina. Rat na prostoru bivše Jugoslavije je uzimao zamah. U Beogradu, inspektor Petrović kreće na selo sa svojom porodicom. Odjednom, ispred njega, na semaforu iz crnog kombija izlaze ljudi sa fantomkama i otvaraju vatru na inspektorov auto. Inspektor, njegova žena i sedmogodišnja kćerka su ubijeni. Jedini preživjeli je trogodišnji sin Marko. Dvadeset pet godina kasnije mladi policajac pali svijeću na spomeniku inspektoru koji je odavno zaboravljen. Taj mladi policajac je Marko. Na očevom grobu se zakleo da će pronaći one koji su odgovorni i da će im jedino Bog suditi. Read More

Pozornica je bila mračna poput najcrnje noći. Ali krilo se u njoj nekih čarki. Srce plesačice kucalo je brže od treptaja oka. Bila je uzbuđena jer je znala da će njeno tijelo biti u njegovom naručju. Njezino ljubičasto svjetlo polako je oblačilo pozornicu u ljubav. Njena bijela, baletska cipela kročila je na začarane daske. Bojažljivo su njene nježne tanke nožice koračale ka njemu. Njeno uzbuđeno lice prekrilo je rumenilo. Read More

I danas su mi na um dolazile slike jeseni od prije tri godine. Opet su mi pred očima potekle hladne rijeke noseći na sebi trulo lišće i leševe voća i trava. Činile su se kao guje pred izdisajem koje su žurile da uhvate još jedan plamen života, ali su ih uspomene vukle nazad poput tamnih drvenih tereta natovarenih granama jasenova i hrastovom korom što mirišu i kite jesen. Read More

U okviru orgаnizovаnjа 4. Pаrlаmentа mlаdih sа slivа rijeke Sаve koji je održаn 29. i 30. 5. 2015. godine u Bihаću, Međunаrodnа komisijа zа sliv rijeke Sаve rаspisala je za učenike srednjih školа kreаtivni foto konkurs pod nаzivom „Život sа rijekom i nа rijeci“, na kome je sa svojim fotografijama učestvovao učenik naše škole Dragoljub Đurđević iz III2 razreda gimnazije. Njegove fotografije su ocijenjene najvišom ocjenom pa ostvareni rezultat svjedoči da se pred Dragoljubom ukazuje svijetla budućnost, ukoliko nastavi započetim putem.

[Not a valid template]

Dragoljub Đurđević, III2g

Beloga dana čase mute
tuge spomeni dok se bude,
k'o zvuci viole kad zagude
i trgaju tišine skute.

Vizija prošlosti zagospodari
i zasvira muziku svoju,
k'o crna ptica kad zakrili,
uspu sveg’ drugog boju po boju. Read More

Šarenim krilima ispod procvalog bremena,
što tako lako na srcu ga nosim,
letim u predvečerje, izmičem od vremena,
detinjim rukama i nogama bosim.

U ždrebećoj kosi vetar treperi,
razgrće setu, naodosoni žar,
nameće čežnju očima snenim
za tuđim očima bistrim k'o dan. Read More

Sjena pada na me, kamenije gora,
kao da me grli i nadamnom spi.
Nabo je krajolik đe se poći mora,
vječnost tamo čami, đe nam predak spi.

Moje duše osjetim prikovane lance
za kamene gore kud se pruža vid.
Čujem joj jauke kroz planinske klance
kako odjekuju dok je guši stid Read More

„Ovdje u ovom vagonu ja sam Eva. Uz mene je moj sin Abel. Ako vidite mog drugog Kaina, sina Adamovog, recite mu da ja“…

Gledavši izmorenu Evu kako piše, primjetio sam kroz prozor vagona kako su gradovi i kuće razoreni, više ništa nije isto na ovom svijetu… Read More

POSTUPAK ISPITIVANJA MAŠINSKOG DIJELA U CATIA V5

MODEL IZRADIO: BOJAN ŽDRAL

ROBOTSKA RUKA CATIA V5 MODEL

MODEL IZRADIO: SRĐAN MIHAJLOVIĆ

MODELIRANJE CILINDRIČNOG ZUPČANIKA SA KOSIM ZUPCIMA U SOLIDWORKS-U

MODEL IZRADIO: NEMANJA PAPRICA

CATIA V5 – KARDANSKO VRATILO

MODEL IZRADIO: JOVAN MAJSTOROVIĆ

Kad vrline postanu mane,
kad razum omane,
kad osjećanja potamne
i kad ismiju sve svijetle strane.
Kad ostanu bez ijedne nade,
šta će onda da urade?

Read More