ALEKSANDAR VELIKI HEROJ ANTIČKOG DOBA

Kao što već svi znamo, geni nisu mala stvar, pa tako ni u ovom slučaju. Aleksandar Veliki je bio neustrašivi car, ratnik, graditelj, polubog  polu-čovjek i sin kralja Filipa Makedonskog. Aleksandrov otac uradio je mnoge značajne stvari, prvenstveno za grčku kulturu, među kojima je i ta da je prvi koji je ujedinio grčke gradove. Svoju hrabrost, snagu i istrajnost prenosio je sinu kroz čitavo njegovo djetinjstvo. Međutim i sam je bio svjestan da mora da nađe Aleksandru učitelja koji će ga učiti i mnogim drugim stvarima. To je bio, ni manje ni vise, nego veliki starogrčki filozof Aristotel, koji je s vremenom pomogao Aleksandru da postane prvi veliki strateg. Kao što svi imamo uzore, imao ih je i Aleksandar.  Njegov uzor bio je Ahil koji mu je bio jedan od glavnih motivatora za pobjedu i čiji mu je štit kroz borbe donosio sreću. Mnogi su Aleksandra posmatrali kao hladnokrvnog ratnika i osvajača bez pretjeranih emocija. Međutim, Aleksandar ih je itekako imao. Bio je cijenjen u narodu i štitio je svoje ljude. Hefestion, njegov prijatelj od ranog djetinjstva, ubrzo je postao njegov vjerni pratilac i tjelohranitelj, ali je takođe bio i njegov ljubavnik. Aleksandar je imao još jednu veliku ljubav u svom životu, a to je bio njegov konj Bukefal, koji je kasnije postao jedan od najslavnijih konja. Došao je i dan kada je kralj Filip ubijen, te se za njegovu smrt sumnjalo da je naručena od njegove tadašnje žene poznate pod imenom Olimpija (Olimpijada). Međutim, istina o njegovoj smrti je otišla zajedno sa njim u grob. Narod je bio uplašen shvativši da će na presto da dođe njegov sin koji je tada imao samo 21 godinu. Tako je i bilo, iste godine (336. godine p.n.e.) Aleksandar je došao na presto. Nedugo nakon toga odlučuje da krene u osvajanja velikog kontinenta – Azije i zaklinje se kako će je čitavu osvojiti. U proljeće 334. godine p.n.e. prelazi Helespont (mjesto koje dijeli Evropu od Azije) i stiže u Malu Aziju. Posjećuje ruševine Troje i Ahilov grob na kojem uzima štit za sreću u bitkama. Došavši kod rijeke Granik iznenadno, frontalno napada protivnike. Zateknuti Persijanci gube trećinu svojih ljudi, a ostali se povlače. Grčka je ponovo ujedinjena, a persijski car Darije planira da ubije Aleksandra. Sljedeće mjesto sukoba te dvije vojske bilo je mjesto Is.

 Bila je to velika Darijeva greška, jer vojska kakva je bila persijska mogla je da razvije svoju punu moć samo na ravnici, a ne u tijesnom prostoru pored mora gdje se nalazio Is. Aleksandar je napao sa falangom koja je imala 5 metara dugo koplje i napravio pometnju u persijskim redovima. Darije, vidjevši da neće izvojevati pobjedu, krenuo je u bijeg. Mrzeći kukavice, Aleksandar je krenuo za njim i gonio ga je dugo u noć, ali ga nije stigao. Darijeva porodica ostala je u logoru i pala u ruke pobjedniku. Način na koji je Aleksandar postupio prema njegovoj porodici iznenadio je i zadivio mnoge. Naredio je da se prema njegovoj ženi i majci postupa kao prema vladaricama, a prema djeci kao prema kraljevskoj, te da se ne uradi ništa što bi ih uvrijedilo. Darije, čuvši za ovo, u svojoj molitvi reče: „Ako ja ne budem mogao vratiti moć Persije, neka niko ne stupi na njen presto osim Aleksandra!“. Mamile su ga nove teritorije, pa je odlučio da krene na jug. Sa 23 godine istjerao je Persijance sa Mediterana, te se sprema da osvoji Egipat, gdje će u glavnom gradu uskoro biti proglašen za faraona. Tamo gdje se Nil ulijeva u Sredozemno more Aleksandar osniva grad koji je najraskošniji i koji će da traje, a to je bila Aleksandrija. Ptice koje dođoše bile su prvi znak da će u novonastalom gradu da bude života. Pored toga što je u Egiptu proglašen za faraona , sveštenici ga smatraju sinom boga Zevsa. Ubrzo nakon toga Darije traži mir otkupom zlata i svoje porodice. Aleksandar odbija njegov zahtjev, na šta Darije odgovara sa pripremom svoje vojske. Kod Guagamele 331. godine p.n.e. odigrala se velika bitka koja je odredila Aleksandrovu sudbinu. Persijska vojska bila je znatno veća i brojala je sto hiljada vojnika, a odnos snaga bio je 1:5. Aleksandrovi ljudi bili su preplašeni i uvjereni da je ovo njihova posljednja bitka, ali im on ulijeva hrabrost i tješi ih da su pod zaštitom boga Zevsa. Aleksandar lukavom taktikom pobjeđuje Persijance, a Darije ponovo bježi. Aleksandar je 331. godine p.n.e. proglašen za „Kralja Azije“. Do svoje 25. godine porazio je najveću silu i osvetio se Persiji. Prvog jula 330. g.p.n.e. Darije je uhapšen, ali ubrzo i pronađen ubijen. Iako ga je Aleksandar smatrao kukavicom, znao je da i on zaslužuje da bude časno sahranjen. Tako Aleksandar odnosi Darijevo tijelo u carsku grobnicu. Iznenada, Aleksandar se ženi Darijevom ćerkom i samim tim smanjuje mržnju između Grka i Persijanaca. U međuvremenu, Bukefal je ukraden, a Aleksandar prijeti da će razoriti sve ukoliko ne bude vraćen. Ubrzo konjokradice vraćaju konja i Aleksandar umjesto da ih kazni, nagrađuje ih od sreće što ponovo vidi Bukefala.

 U to vrijeme Aleksandra je sve više zaokupljala misao da stvori svjetsko carstvo, te je iz tog razloga krenuo u pohod na Indiju.

Podijelo je vojsku u dvije grupe . Prva grupa je išla kroz Persijski zaliv, a druga kroz pustinju u kojoj je bio i sam Aleksandar. To je bio jedan od najtežih pohoda za njega i njegovu vojsku. U tom putovanju izgubio je više ljudi nego ukupno u svim ratovima sa Persijom. Uprkos teškom putu Aleksandar je ipak izašao iz pustinje, ali ga sreća napušta na vrhuncu njegove slave. Hefestion umire, tuga ga je savladala i tuguje pola godine. Sreća ga je sve više napuštala i ubrzo je zaražen malarijom. Sa svoje 32 godine Aleksandar umire 10. juna 323. godine p.n.e. u Vavilonu. Aleksandrovo tijelo odneseno je u Egipat. Znamenite ličnosti poput Cezara i Napoleona će mu odati počast. Pored toga što je bio kralj, u narodu je dobio epitete velikog ratnika, cara, graditelja, boga i osnivača novoga svijeta.

Tijana Adamović , I  gimn.