naslovna

Razgovor sa mladom novinarkom Andreom Ivanović

2Andrea Ivanović učenica je III1 razreda gimazije naše škole. Pored brojnih talenata koje posjeduje, najviše se istakla u novinarstvu i u radu Novinarske sekcije. Veliki uspjeh ostvarila je u raznim predmetima u osnovnoj školi te je za to bila nagrađena titulom učenika generacije.

  1. Koliko dugo si član Novinarske sekcije i zašto si baš tu sekciju izabrala?

Član Novinarske sekcije sam od prvog razreda, odnosno od samog početka srednje škole. Želja da postanem član Novinarske sekcije se javila sasvim spontano, kada smo na času srpskog jezika obrađivali funkcionalne stilove. Tada sam primijetila da imam dar za pisanje novinskih članaka.

  1. Pošto se već tri godine baviš novinarstvom ,da li si nekada nagrađivana za to?

Dvije godine zaredom dobila sam nagradu za najistaknutijeg novinara škole. Ona se sastojala od diplome, knjige i novčane nagrade. Ova nagrada mi je uručena na kraju godine prilikom dodjele diploma za maturante. Mnogo mi je značilo zato što sam ovu nagradu dobila neočekivano i vidjela da su se moj rad, zalaganje i trud isplatili.

  1. Da li pored novinarskih članaka voliš da pišeš još nešto?

Inače me više od novinarskog stila privlači književno-umjetnički stil jer mi daje više slobode i mogućnosti da pokažem svoju kreativnost. U osnovnoj školi često sam pisala kraće pripovijetke, ali se sada trudim baviti nekim ozbiljnijim temama. Takođe, na časovima srpskog jezika, prilikom pisanja eseja, trudim se što više naglasiti svoj stil.

  1. Da li pored pisanja imaš neka druga interesovanja ili hobije?

Ono što me najviše interesuje jeste sport uopšte, bilo da je to odbojka, fudbal ili košarka. Ipak, najveću ljubav gajim prema  fudbalu koji povremeno volim da igram, a ove godine na turniru u malom fudbalu u Sitnešima sa svojom ekipom sam osvojila prvo mjesto. Redovan sam član Odbojkaške sekcije, a na krosu u prvom i drugom razredu sam zauzela drugo mjesto.

  1. Da li si u osnovnoj školi ostvarila uspjeh na takmičenjima iz nekih predmeta?

Najviše sam učestovavala na sportskim takmičenjima, poput odbojke, košarke i rukometa. Pored toga, bila sam prva na školskom i opštinskom takmičenju iz istorije u sedmom razredu, a učestovovala sam i na takmičenjima iz fizike i matematike, kao i vjeronauke.

  1. Imaš li neki moto kojim se vodiš kroz život?

Jedan od mojih najdražih misli je: „Nemoj biti onaj koji govori o tuđim uspjesima, nego budi onaj o čijem uspjehu govore, jer ako je taj neko uspio, znači da nije nemoguće“. To je takođe moto kojim se vodim kroz život.

  1. Imaš li neku poruku za buduće članove Novinarske sekcije?

Svako ko ima dara za pisanja može da se upiše na Novinarsku sekciju, ali i  onaj ko nema, a posjeduje želju može napredovati  uz pomoć profesorice Branke i ostalih članova sekcije.

  1. Da li planiraš da se baviš novinarstom u budućnosti?

Mada me više interesuju neke druge oblasti života nikada ne znamo šta nam budućnost donosi, ali ću se zasigurno nastaviti baviti novinarstom, bar u slobodno vrijeme.   

Isidora Cvijetić, III1 gimnazije

Dajana Barašin, III1 gimnazije

 

„Nečista krv“ (esej)

Roman „Nečista krv“ objavljen 1910.godine predstavlja jedno od najpoznatijih djela srpskog pisca epohe moderne, Borisava Stankovića. „Nečista krv“ predstavlja sintezu svih bitnijih elemenata Borinih ranijih djela, koji su se ovdje skupili oko jednog problema i motiva. Ovim romanom koji ne samo da opisuje jednu „nečistu“ porodicu nego kroz različute postupke, karaktere, razmišljanja i stare običaje mjesta Vranja prodire u psihu čitaoca i bliže mu opisuje patrijarhalne, u ovom slučaju uklete i nesrećne porodice , te socijalno stanje i društvene položaje koji se najviše odnose na potčinjenost žena. Opisom ove, kao otrovom uklete i uništene porodice otkad je postala, Stanković našu književnost dovodi u vrhunac realizma. Djelo od 33 poglavlja, u kojima se u svakom narednom produbljuje nečistoća, jad i izolovanost od bilo kakve životne sreće glavnih likova, prevedeno je čak 1932. godine na engleski jezik, ali tada ne pod nazivom „Nečista krv“, nego pod nazivom „Sophka“(„Sofka“), koja je ujedno glavna junakinja djela i taj nesrećan gen koji je potekao još od davnih korijena ovog porodičnog stabla.

„Više se znalo i pričalo o njenim čukundedima i pramdedima nego o njima samim:o ocu joj, materi, pa čak i njoj – Sofki“, je istaknuta, odvojena u mali paragraf, rečenica kojom Bora počinje „Nečistu krv“, čime odmah na početku podstiče pitanja o toj porodici i čuvenoj Sofki. Iako se Sofka kao lik i junakinja o čijem se životu govori ne uvodi odmah, ona služi piscu kao neki osnovni motiv i parametar na koji će se osloniti dok nas bude uvodio u trule korijene ostalih članova, Sofkinog pradjedu  hadži Trifuna, koji nas uvodi u djelo kao stabilan vođa jedne ugledne, bogate porodice za koju nikada ne bismo pomislili da će završiti kao „nečista krv“. Naslov djela nam ipak potvrđuje sudbina Cone, Sofkine prababe, Sofkinog djeda Kavarole i njegove sestre Naze. Čitaoci, vidjevši ove beznadežne sudbine, imaju priliku dalje nastaviti čitati i uvjeriti se ko je ta Sofka i kakva će njena sudbina biti, te da li se potvrđuje rečenica:“ Krv nije voda.“.

Sofka je ćerka bogataševog sina, lijepog i učenog efendi-Mite koji ljubav i pažnju pokazuje baš jedino svojoj maloj djevojčici Sofki, oženjen siromašnom, ali veoma lijepom Todorom, majkom Sofkinom. Jedino lijepo što Sofka u životu naslijedi od svoje „nečiste“ porodice bi ta majčina ljepota. U četvrtoj glavi, Bora nam detaljno opisuje Sofkin fizički, neodoljiv i neviđen izgled, te nam bliže opisuje Sofkin karakter, govoreći o njenim snovima, željama, čežnjama i nadanjima. Bila je tako ponosna, raskošna i svjesna svoje ljepote. Osjećala je da ju čeka neočekivana sudbina koja će se prenijeti i na nju zbog sudbina njenih predaka. Iako već u 26-oj godini, bila je razigrana kao petnaestogodišnja djevojčica. Bila je željna jednog pravog muškarca iz njenih snova, za kojeg je smatrala da ne postoji, jer niko ne može dostići njezinu neodoljivost i ljepotu, tu visinu. Često je padala u očaj shavatajući da se ta njena sanjarenja neće nikad ostvariti. Sada bismo pomislili da je ona previše ponosna, podla i zla u duši, ali nažalost nije bilo tako. Možda bi za nju bilo bolje da je prekršila neke zakone, prešla preko ljubavi prema porodici i ocu, ujedno zaobišla nesreću koja ju je čekala, jednostavno ostala nedodirljiva i postala zla i ispunila svoje snove van patrijarhalnih granica. Trebala se pustiti u pakao grijehova i nemoralnog života, jer bi oni možda postali njen „grešan raj“ na zemlji. Da me ne biste pogrešno shvatili, analiziraću cijelu njenu sudbinu, jer je ona ipak ta koja je bila ukleta voda i svjetlost koji su omogućili da ovo trulo ukleto stablo nastavi da raste. Sofka, smatrajući i nadajući se da će postupkom porodične žrtve olakšati život svoga oca efendi-Mite, pa čak možda i prekinuti taj nesrećan život cijele porodice koji se odnosi i na njenog oca koji počne ne dolaziti kući i koji svojom granom drveta kao bičem života osiromaši porodicu i produži „nečistu krv“, uništiti i spaliti cijelo stablo okrenuti novu stranicu knjige u kojoj može očekivati novi i srećniji zaplet. Ipak, tom porodičnom žrtvom, tj. udajom za dvanaestogodišnjeg dječaka Tomču čiji otac, gazda Marko, bi bogati seljak koji svoju snaju Sofku okiti dukatima i poče držati kao kap vode na dlanu, donese samo još veću izolovanost, bol i jad što vidimo tek na samome kraju. Cijela varoš, vršnjakinje Sofkine, kada saznaše da će i čuvena efendi-Mitina Sofka postati nečija žena, tačnije seljačkog djeteta Tomče i da će i nju baba Simka u hamamu spremati za prvu bračnu noć sa mužem, biše srećne jer mogu jednu do tada ponosnu dušu pogaziti, dotući i ismijati, jer ipak ta udaja Sofku jako boli. Kao što rekoh, nije Sofka imala samo tu spoljašnju ljepotu, ona je bila najsvjetlija i najčistija u duši. Željela je svima ugoditi, spasiti svoju porodicu, usrećiti i svog svekra Marka i svog muža. U hamamu, iako je pokazala prve suze u crnim drhtavim očima i po prvi put emociju nesrećnog života iskazala pred drugima i sebe osramotila, izgubila titulu najponosnije u varoši, uspjela je na kraju da izmami sebi osmijeh na lice i ponovo zadivi svojim oblinama sve varošanke, koje joj gordo i podmuklo pjevaše. Dolaskom Sofke u novu kuću i opisima ove divne, velike svadbe mogli smo pomsliti kako će Sofka usrećiti zaista sve: svoga oca, muža i svekra, pa i samu sebe, što će ujedno prekinuti prokletstvo i izrezati korijenje bola. Pokazivanje te zahvalnosti i težnje jednostavno da se usreće i jedna i druga porodica, da se zaborave nesreće koje su pratile i jedno i drugo porodično stablo, jeste to pokazivanje ljubavi jednih prema drugima. Svekar, svekrva, njihova rodbina trudili su se oko Sofke, ali Sofka je pokušavala da prihvati činjenicu, da ako se samo malo potrudi ova udaja može postati njen spas i sreća. Taj Sofkin čin kada je spremna da se ponizi, da ljubi ruke svakom članu gazda Markove rodbine jeste za mene ono što je potvrdilo Sofkinu dobrotu i želju za bijeg od patnje. Gazda Marko zbog nekih nemoralnih očekivanja od Sofke, ili čak svoje žene uništi svoju psihu i svjesno zbog Sofke ode u smrt i time nastavi još jednu nesreću. Mali Tomča postade kao pravi junak, muškarac iz Sofkinih snova. Volio ju je, a i njoj se činilo da bi se mogla ispuniti Tomčinom ljubavlju i početi uživati. Bila je za neko čudo srećna sa Tomčom i svekrvom. Sada dolazi onaj vrhunac, onaj samo jedan trenutak koji zaista okreće tu novu stranu knjige, vrhunac koji nam donosi novi rasplet, koji se činio neočekivanim samo da bi se izbjegao. To je bila samo jedna rečenica efendi-Mitina koja je pratila nesrećnu Sofku do kraja života, iako se nije odnosila na nju: „Kerpič jedan, seljak jedan“. Porodična idila koja je koliko-toliko vladala u Sofkinoj kući od tog trenutka je iščezla. Sada već stabilan Tomča, jak, mlad i snažan, spreman da napravi jednu lijepu patrijarhalnu porodicu, postade još jedan Sofkin trn u oku.

I šta sam vam pričala, da Sofka nije pokušala spasiti oca od bijede i možda i biti malo sebična, da li bi drugačije završila? Koliko si ti, ženo Sofka, dobra, neiskvarena,ali zašto nisi napustila Tomču? Zašto si svojim potomcima podarila živote u kojima znaš da će postati nesrećni? Zašto nisi utjehu našla u bijegu, a ne u opijanju? Zaista mi je žao. Osuđujem te što si pokušala biti toliko dobra. Zašto se nisi ti izborila i postala prva žena koja će se izvući iz ropskog položaja žene u patrijarhalnoj porodici, što i jeste osnovna tema ovog Stankovićevog djela. Ja sam izvukla iz djela samo jednu pesimističnu i crnu ideju: „ Žena nikada neće imati veća prava, uvijek će biti kriva i osuđena.“ Ideju tumačim tako, jer da je Sofka pobjegla bila bi kriva ili da se nije udala za Tomču, a opet je kriva što je ostala nesrećna i što je „nečista krv“ sa njom pustila svoj korijen još dublje i čvršće.

Mišljenja o djelu su mi podijeljena. Način pisanja mi se sviđa, ovaj roman jeste jedno remek djelo, zbog svih stilskih figura i misli, ali mi se ne sviđa zbog užasnih običaja srpskog naroda, strašne sudbine prelijepe i kakvom je ja smatram, predobre Sofke i uopšteno negativne ideje koju sam izvukla, ali mogu reći i iz koje sam nešto naučila.